Hodočašće zborova i pazitelja katedrale u Mađarsku

U znaku skorog spomena sv. Cecilije, zaštitnice pjevača i crkvene glazbe devedesetak pjevača konkatedralne Župe sv. Petra i Pavla u Osijeku hodočastilo je u Gospino svetište u Marijajud i u Pečuh u Mađarsku. Sudjelovala su dva zbora mladih, pučki zbor i Mještoviti konkatedralni zbor sa zborovođama s. Brankom Čutura i Daliborom Ratićem.

Njima se pridružila i nekolicina „pazitelja“ konkatedrale zajedno sa svećenicima, župnikom mons. Adamom Bernatovićem, župnim vikarima Robertom Almašijem i Zlatkom Hnatešinom.

Vrlo je znakovito da je hodočašće osječke konkatedralne župe bilo o 315-oj obljetnici čašćenja Gospe Osječke u franjevačkoj crkvi u Tvrđi. 1703. godine u Mađarskoj planula je Rákóczyjeva buna u kojoj su ne nemilo rušile crkve, oltari i kipovi svetaca. Gospin kip iz Marijajuda je bijegom od nesigurnih prilika stigao na čuvanje u Osijek, no više se nije vratio, već ostaje u Osijeku više od tri stoljeća.

Središnja točka hodočašća je bila svečana misa koju je u s dvojicom župnih vikara predvodio mons. Bernatović u župnoj crkvi Pohoda BDM u Marijajudu. U svojoj prigodnoj homiliji govorio je o izrekama Majke Božje u evanđelju. Na osobit način je istaknuo kako jedino Marijin Veliča sadrži obilje riječi i dodao: „Kad slavimo Boga, ne smijemo biti oskudni u riječima. U hvalospjevu Bogu smije se naše srce potpuno izliti. Presveta Djevica pruža nam divan primjer. (...) Netko bi se mogao požaliti da Majka Božja tako malo govori. Ali pri tome ne zaboravimo da naša nebeska Majka govori i kad šuti. Marijina šutnja – to je njezina najveća i najznačajnija riječ. Sve njezine riječi proizlaze iz šutnje.“ Na koncu euharistijskog slavlja narod je obišao milosni kip Gospe Judske u hodočasničkom ophodu i zadržao se u molitvi.

Potom su se pjevači, pazitelji sa svojim svećenicima uputili prema Pečuhu, u sjedište drevne tisućljetne Pečuške biskupije. Ove godine se obilježava 45. obljetnica prijateljevanja grada Pečuha s gradom Osijekom. Također u hodočasničkom duhu su kročili na tlo koje njeguje svoje kršćanske korijene već od 4. stoljeća. Tome svjedoči i nekropola koja se nalazi ispod površine u centru grada starokršćanske grobnice ukrašene kršćanskim motivima. Od simbola grada Pečuha Osječani su razgledali Biskupski dvor čiji temelji sežu do 12. stoljeća. Dvor je veličanstven po svojim salonima, baroknim, biedermeier, neorenesansnim namještajem i slikama koje govore o životu i djelu biskupâ kroz dugu povijest.

Veličanstvena katedrala sv. Petra i Pavla sa četiri zvonika je simbol Pečuha. Nakon tri katedrale prethodnice, sadašnja je u 19. stoljeću zadobila svoj konačni oblik, a istovremeno sačuvala čar srednjovjekovne stolne crkve. Od ulaza do biskupove katedre pred nama je impozantan prostor freskama i raznim motivima ukrašenih zidova, sa središtem, glavnim oltarom nad kojim se uzdiže baldachin. Na koru se nalaze Angsterove orgulje (József Angster je rođen u Jagodnjaku u Baranji) sa četiri manuala i 6101 sviralom. Ispod katedrale se nalazi i petobrodna kripta u kojoj se sahranjen i biskup, humanista i pjesnik Janus Pannonius (Ivan Česmički) hrvatskih korijena.

Župni vikar Almaši upoznao je hodočasnike poveznicama Hrvatske, Đakovačko-osječke nadbiskupije i grada Pečuha. Naime, župe Sjeverne Slavonije i Baranje do 1971. godine pripadale su pod jurisdikciju Pečuške biskupije. Arhivska građa svjedoči da je đakovački biskup Strossmayer 1851. godine bio u Pečuhu prigodom otvaranja samostana Notre Dame. Nadalje, Miroslav Krleža pohađao je kadetsku školu u Pečuhu, a August Šenoa gimnaziju redovnika cistercita.

I treća ikona grada Pečuha jest Džamija paše Gazi-Kasima iz 15. stoljeća koja je preinačena u katoličku crkvu u 18. stoljeću pod vodstvom isusovaca. Zanimljivo je kako se dio islamskog bogoslužnog prostora dobro uklopio u crkvu koja nosi ime Prikazanja Gospodinova u hramu.

Hodočašće je završeno zajedničkim objedom na brdu „Mecsek“ pod kojim se nalazi grad pod zaštitom kapele Gospe Snježne, gdje se redovito održava i hodočašće vjernika Hrvata u Mađarskoj.

Hodočašće i putovanje bila je prilika za osobno duhovno obogaćenje u Judskom svetištu, u pohodu kršćanskim središtima Pečuha, a također i prilika za zajedništvo i međusobnu povezanost.

Tekst i fotografije: Brigita Hengl