Katedralni zbor „Palestrina“ iz Pečuha u Osijeku

 U znaku 45. obljetnice prijateljevanja gradova Osijeka i Pečuha te istih nebeskih zaštitnika dviju (su)stolnih crkava sv. Petra i Pavla, na prvu korizmenu nedjelju, 10. ožujka u osječkoj konkatedrali večernju svetu misu liturgijskim pjevanjem animirao je Mješoviti katedrali zbor „Palestrina“ iz Pečuha koji je osnovan 1953. godine i redovito sudjeluje u svečanim liturgijskim slavljima pečuške katedrale.

 Zbor pod ravnanjem Valéra Jobbágya u svom repertoaru redovito izvodi djela poznatih renesansnih umjetnika, poput onoga čije i ime nosi. Tijekom svete mise u konkatedrali izvodili su Missu Iste Confesor i motet Scapulis tuis velikoga Giovania Pierluigia da Palestrine te motet Domine non sum dignus autora Tomasa Luisa da Victorie.

U prvom dijelu koncerta nakon svete mise čule su se izvedbe skladbi Tomasa Luisa da Victorie, španjolskog kompozitora iz razdoblja renesanse s kraja 16. stoljeća. Svećenik i skladatelj, Victoria je bio poznanik velikog Palestrine i sv. Terezije Avilske. Iz raznolikog repertoara njegove sakralne glazbe čuo se motet O vos omnes – tekst iz biblijske knjige Tužaljki koji se molio kao dio jutarnje službe Velike subote: Svi vi što putem prolazite, pogledajte i vidite ima li boli kakva je bol kojom sam ja pogođen! Drugi poznati Victorijin motet služi se tekstom proroka Izaije u kojem se starozavjetna proročanstva ostvaruju u liku Krista Patnika: A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo – njegove nas rane iscijeliše – tekst je moteta Vere languores.

Osim Victorijinih moteta, vjernici su slušali jednu skladbu francusko-flamanskog umjetnika iz 15. st. Josquina de Presa, koja, kao motet uglazbljuje dio starijeg teksta iz srednjega vijeka čije se autorstvo pripisuje sv. Bonaventuri. De Presov In flagellis tematizira Kristovu ljudsku i božansku volju koja radosno ispija kalež muke kako bi tim najvećim Božjim djelima čovjek bio spašen.

 Nakon Victorijinih i de Presovih moteta, u nastavku uslijedile još tri renesansne kompozicije. Prva je od njih još jedan responzorij iz liturgije Velikog tjedna Ecce quomodo moritur iustus, čiji je tekst uzet iz knjige proroka Izaije: Pravednik gine i nitko ne mari, uklanjaju ljude pobožne i nitko ne shvaća. Da, zbog zla uklonjen je pravednik da bi ušao u mir. Ovo je motet njemačko-austrijskog cistercitskog redovnika iz 16. stoljeća, Jacobusa Gallusa, porijeklom iz današnje Slovenije. Nakon toga slijedio je opet dio službe časova iz liturgije Velikog četvrtka s evanđeoskim tekstom Kristove smrtne agonije Tristis est anima mea: „Duša mi je nasmrt žalosna, ostanite ovdje i bdijete sa mnom“ autora Marcantonia Ingegnerija, talijanskog skladatelja iz istog razdoblja. Posljednji u nizu renesansnih moteta bilo je djelo Emendemus in melius engleskog šekspirijanskog umjetnika Williama Byrda, začetnika engleskog madrigala, biblijski poticaj i ponizna molba pokajnika iz knjige Baruhove: Pogledaj Gospode i smiluj nam se jer smo sagriješili pred tobom!

 Dinko Glavaš