Skup Odbora ŽPV za naviještanje u Vikarijatu Osijek

U organizaciji nadbiskupijskog Pastoralnog centra u Vikarijatu Osijek održan je 13. ožujka skup Odbora župnih pastoralnih vijeća (ŽPV) za naviještanje Osječkog istočnog i Osječkog zapadnog dekanata koji je molitvom i uvodnom dobrodošlicom otvorio mons. Adam Bernatović, dekan Osječkog zapadnog dekanata. Poticaj za večernji susret bilo je tematsko izlaganje „Zahtjevi nove evangelizacije u perspektivi djelovanja Odbora ŽPV-a za naviještanje“ koje je održao dr. sc. Stanislav Šota, koordinator Pastoralnog centra Đakovačko-osječke nadbiskupije. Ističući važnost oživotvorenja nove evangelizacije u životu župne zajednice pred izazovima suvremenog raskršćanjenog i ateiziranog svijeta, predavač je uvodno predočio podatke istraživanja, uključujući Europsko istraživanje vrednota koje će biti objavljeno u Bogoslovskoj smotri, iz kojeh je razvidan manji broj kršćana u Hrvatskoj proteklih desetak godina, dok je gotovo isti broj ateista i agnostika. Predavač je napomenuo bitno razlikovanje vrste ateizama (pozitivan ateizam, ateizam nastao kao protest zbog patnje u svijetu; ateizam uzrokovan kršćansko vjerničkom nevjerodostojnošću i tu su osobe koje se deklarativno izjašnjavaju katolicima; ateizam kao posljedica apsolutiziranja zemaljskih dobara) jer to pomaže razumijevanju vjerskoga indiferentizma koji za posljedicu ima trostruki vid krize vjere.

„Crkvu đakovačko-osječku karakterizira: sekularizam, vjerski indiferentizam, 'progon Crkve iznutra i izvana', tradicionalno i ritualističko očitovanje religije prožeto konzumerističkim poimanjem vjere, izvanjsko i masovno kršćanstvo te vjerska nepoučenost. Također, zamjetna je pasivnost, nesuživljenost s Crkvom, traženje i oduševljenje za materijaliziranu magijsku duhovnost prožetu emocionalnošću i senzacionalizmom, zatim prisutna iscjeliteljska i ozdraviteljska vjera koja isključuje teologiju križa i pokuašav nametnuti vlastitu volju Bogu i ljudima. Na širem osječkom području istraživanje je pokazalo da je više od polovine vjernika prigodnih, tradicionalnih i tu je prostor za evangelizaciju i navještaj. Valja nam se svima upitati: 'Je li zaista meni Krist temeljna opcija?' Ako nije, uzalud svi govori i propovijedi. Uočeno je tradicionalno i ritualističko očitovanje religije prožeto konzumerističkim poimanjem vjere, a čak 48 posto ateista želi da se obredno obilježi smrt njima drage osobe!? Na sprovodima ima najviše rubnih, ateiziranih, agnosticiranih... Mi smo Crkva, po svojoj naravi misionarska i evangelizacijska, a smisao njezina postojanja jest naviještanje evanđelja. Evangelizacija Crkve proizlazi iz vjere i iz iskustva ljubavi – iz iskustva spašenosti i oslobođenja u Isusu Kristu. Evangelizacija ne treba biti nova u svom sadržaju jer evanđelje dano u Isusu Kristu ne podliježe izmjenama niti je njegova vrijednost prolazna. U novoj je evangelizaciji potrebno dovesti čovjeka do novoga zanosa vjere: do otkrića ljepote, radosti, žara, kao i smisla vjerovanja koje nije tek formalno pripadanje nekakvoj zajednici ili održavanje običaja i tradicije. Potreban je novi zanos i snaga te drukčiji stil i jezik evangelizacije, prilagođen suvremenom čovjeku. U središtu je nove evangelizacije upravo pokušaj obnavljanja puta i hoda vjere, i to iznutra, počevši od obraćenja srca i nutrine k Bogu te ponovnog otkrivanja ljepote i čari vjere. U korijenu nove evangelizacije mora biti nastojanje oko ponovnog susreta današnjeg čovjeka sa Osobom Isusa Krista i njegovom ljubavlju! Za novu je evangelizaciju od temeljne važnosti nova obnova vjere, koja će polaziti od iskustva ljubavi Božje. Vjera može biti življena, oduševljena i radosna, tek ako se rodila i ako je ostala povezana s ljubavlju Božjom. Prema pouci pape Benedikta XVI., dva osnovna temelja (stupa) evangelizacije jesu su confessio (ispovijedanje, svjedočenje) i caritas. Potonji caritas može uključiti npr. brigu za bolesnike i razgovor sa starijim usamljenim osobama u manjim, seoskim sredinama, dok se djelovanje razlikuje u gradskim, većim župama“, razložio je dr. Šota.

Govoreći o naravi i svrsi ŽPV rečeno je: „ŽPV je savjetodavno tijelo župnika (kan. 536 § 1-2) koje u skladu s krsnim poslanjem svih vjernika i sviješću suodgovornosti planira, promiče i usklađuje pastoralnu djelatnost u župi na području naviještanja Božje riječi (kerigma), bogoslužja (liturgia) i kršćanske djelotvornosti (diakonia). Konkretni prijedlozi za ustroj i rad Odbora ŽPV-a za naviještanje: Odbor bi se sastajao najmanje jednom mjesečno i analizirao bi, organizirao i kritički promišljao o evangelizacijsko- pastoralno-katehetskim prioritetima; tijekom kolovoza Odbor za naviještanje treba izrađivati pastoralno-katehetski plan i program za nadolazeću pastoralno-katehetsku godinu; poželjno je da članovi Odbora za naviještanje ne budu samo članovi ŽPV-a, nego svi koji mogu doprinijeti kvaliteti pastoralnog djelovanja; prema sinodskim dokumentima, dobro je da Odbor bude strukturiran i organiziran kroz pododbore; u župama s manjim brojem vjernika uključiti u Odbor ŽPV-a za naviještanje onoliko osoba koliko prilike i mogućnosti dopuštaju; bez obzira na broj vjernika župe na čelu sa župnikom Odbor je pozvan otkrivati i prepoznavati afinitete ostalih vjernika u župi, poticati ih na angažman, stvarati ozračje i oduševljenje za početnu ili trajnu formaciju koju nudi PC te osobnim primjerom odgajati za volonterski angažman; susreti i sjednice Odbora ovise o evangelizacijsko-pastoralno-katehetskim zahtjevima župne zajednice i njezinim prioritetima; sadržaj i teme susreta, uz specifične prioritete župne zajednice, mogu se crpiti iz dokumenata II. Vatikanskog Koncila, Katekizma Katoličke Crkve te Izjavama i odlukama Druge sinode Đakovačke i Srijemske biskupije; provedba svega dogovorenog u Odboru za naviještanje treba biti predstavljena na redovitim sjednicama ŽPV-a; župnici (koji to do sada nisu učinili) dužni su dostaviti imena članova osnovanog odbora ŽPV-a za naviještanje radi kvalitetnijeg rada i suradnje župa i PC-a.“ Šota je osobito naglasio kako Odbor ŽPV za naviještanje treba i čini: župnik, župni vikar, osobe posvećenog života, vjeroučitelji (dužni su to biti u župi po mjestu stanovanja), osobe koje su završile vjerski odgoj djece u predškolskim ustanovama, župne katehete sa završenom školom za župne suradnike, osobe koje su završile Institut za teološku kulturu laika, mladi koji su završili formaciju “Mladi za mlade”, osobe angažirane u jednom od povjerenstava unutar PC-a (npr. pastoral osoba s invaliditetom, povjerenstvo za brak i obitelj), voditelji molitveno-katehetskih skupina (župno-obiteljske skupine, biblijske skupine i dr.) i voditelji molitvenih skupina (voditelj žive krunice).

„Evangelizacijska područja djelovanja Odbora ŽPV-a za naviještanje su: evangelizacija odraslih i s odraslima, brak i obitelj u evangelizacijskom poslanju Crkve (priprava na ženidbu, posliježenidbeni pastoral), evangelizacija mladih i s mladima i evangelizacija starijih osoba te bolesnika, zatim evangelizacija crkveno i vjerski 'rubnih' vjernika, evangelizacija 'posebnih' skupina, župna kateheza i pastoral škole te skrb za vjerski odgoj u predškolskim ustanovama. Što je od navedenog moguće ostvariti u svakoj župnoj zajednici? Moguće je organizirati za djecu od treće do šeste godine života vjerske radionice u župi jednom tjedno, ukoliko djeca nisu uključena u vjerski predškolski odgoj; redovito (jednom tjedno) katehizirati djecu osnovnoškolske dobi i redovito katehizirati djecu srednjoškolske dobi; u središtu župe organizirati biblijske susrete za odrasle vjernike; jednom-dva puta mjesečno organizirati susrete za bračne parove; četiri puta godišnje organizirati susrete roditelja prvopričesnika i krizmanika (kako sugeriraju sinodski dokumenti); ponuditi oblik kateheze ili vjeronauka za odrasle koji žele produbiti i više upoznati vjeru“, zaključio je S. Šota.

Izvjestiteljica: Nevenka Špoljarić