Cvjetnica - Nedjelja Muke Gospodnje u osječkoj konkatedrali

OSIJEK (TU) – Đakovačko-osječki nadbiskup u miru Marin Srakić blagoslovio je na Cvjetnicu – Nedjelju Muke Gospodnje 14. travnja maslinove grančice ispred osječke konkatedrale Sv. Petra i Pavla te je s vjernicima sudjelovao u procesiji Trgom sv. Ivana Pavla II., a zatim predvodio misno slavlje, tijekom kojega je Mješoviti konkatedralni zbor pjevao Muku po Luki. U koncelebraciji je bio kancelar Đakovačko-osječke nadbiskupije vlč. mr. Drago Marković, domaći župnik mons. Adam Bernatović te svećenik u miru vlč. Vladimir Mikrut, a župni vikari Robert Almaši i Zlatko Hnatešin bili su na raspolaganju za ispovijed.

U svojoj homiliji nadbiskup Marin križ je nazvao posljednjom Isusovom propovjedaonicom te rekao: „Križ je propovjedaonica visokog dostojanstva, iako je sam po sebi propovijed. Ali kad s njega odjekne Riječ vječnog života, tada on poprima neizrecivu snagu vrijednosti.“

Isus nam poručuje - ako želimo biti potpuno ljudi, ako želimo život i spasenje, moramo poći s njime  putem križa, rekao je nadbiskup i nastavio: „No, pred tim strahovitim otajstvom križa pitamo se zar je to doista tako? Zar nas put križa čini više ljudima? Na prvi pogled čini nam se nemogućim da križ bude škola humanosti, ljudskosti. Na njemu čovjek izgleda tako ponižen i satrven. Ipak prava humanost, tj. prava ljubav prema čovjeku, dokazuje se upravo na križu. Zato ovako molimo: Gospodine, nauči nas sa svoga križa, na svome križu, da spoznamo tko je Bog. Nauči nas da spoznamo, tko je čovjek, nauči nas da spoznamo, tko smo mi.“

Razlažući kako humanizam križa, shvaćen tako stvarno i vjerno, razobličuje i suprotstavlja se našim humanizmima koji najčešće ostaju neka ideologija, pa i bijeg od čovjekove stvarnosti te posvješćujući kako često nemamo hrabrosti promatrati čovjeka onakvim kakav jest, već se uvijek trudimo tražiti nekakvog kakav ne postoji u stvarnosti nego samo u našoj mašti, mons. Srakić je rekao: „Kad kakva ljudska nevolja od nas traži da se potpuno odreknemo samih sebe, mi, svi mi, instinktivno tražimo kompromis ili se jednostavno dajemo u bijeg. Pridružujemo se apostolima koji su isto tako pobjegli od stvarnosti Kristove muke. Dok nam Kristova smrt na križu proglašava da nas Bog voli do kraja, dok nas uvjerava da je svakome od nas dano da tako ljubimo, poziva nas da hrabro i iskreno preispitamo mjerila koja nadahnjuju naše odnose s drugima, naše predanje čovjeku, naše služenje braći.“

Prisutne je zatim potaknu na to preispitivanje pitajući: koliko puta u obiteljskom životu uglavnom težimo samo prema nagradi i tako učimo i djecu; u prijateljstvu se ne trudimo drugome dati ono što je najbolje, jer bi nas to prisililo da izađemo iz svoje komotnosti; u svojoj službi dopuštamo da nas oduševi samo interes; pred pitanjem trpljenja i bolesti drugoga ili nas samih nastojimo zatvoriti oči; pred pitanjem prezrenih peremo ruke poput Pilata; pred zahtjevima naše braće pokazujemo neugodnost, ljutinu, odbacujemo ih. „Eto, u mnogo jednostavnih stvari u našem životu Isus s Križa traži da doživimo duboko obraćenje, da doista pokleknemo pred njegovim križem da prihvatimo njegovu stvarnost i vjernost koje mijenjaju život. Isus je svojim križem promijenio život, dao Život!, poručio je nadbiskup Marin. M. Kuveždanin