Polnoćka u osječkoj konkatedrali

OSIJEK (TU) – Misu polnoćku 24. prosinca 2019. u osječkoj konkatedrali sv. Petra i Pavla po prvi puta predvodio je pomoćni biskup đakovačko-osječki mons. Ivan Ćurić, u koncelebraciji sa savjetnikoom Apostolske nuncijature u Japanu, mons. Većeslavom Tumirom, domaćim župnikom, mons. Adamom Bernatovićem, umirovljenim svećenikom Vladimirom Mikrutom, studentskim kapelanom Marijom Žigmanom te domaćim župnim vikarima Robertom Almašijem i Blažom Jokićem. Uvodeći u misno slavlje biskup Ivan pozvao je vjernike da otvore svoja srca i živote Božiću, da ga prihvate te tijekom mise svoju vjeru izraze pjesmom – „da ono što se prihvaća srcem iziđe kao svjedočanstvo riječi, pjesme, pobožnosti i zajedničke molitve“.

Na početku homilije mons. Ćurić istaknuo je kako ima simpatične dragosti u tome što Božić potiče na trud oko lijepog izvanjskog ugođaja, no, „u svemu s jednim važnim zahtjevom: da nikako ne zaboravimo svoj pogled svraćati na ono na čemu počiva i što u sebi nosi stvarna istina Božića. Potom je naglasio kako se u Kristovu rođenju u Betlehemu otkriva stvarni, povijesni događaj: „Bog – neizmjeran i vječan, potpuna punina života, čisto i savršeno postojanje, čini sasvim izvanredan korak – uzima na sebe ljudsku narav, rađa se određen zemaljskim granicama vremena i povijesti. Božji Sin u krilu Djevice Marije u Betlehemu postaje „Sin čovječji“. Događaj je to kojega, i prema svjedočanstvima Evanđelja, ali i drugim povijesnim izvorima možemo relativno lako dokučiti i rekonstruirati prilike u kojima se zbio. Zato, nikad ne možemo istinski ući u Božić bez tog oslonca, jer se u dubini istine Božića trebamo uvijek spomenuti da Kristovo utjelovljenje nikako nije neki izvanpovijesni mit. Ali nije ni samo puki povijesni datum, matematički broj u dugoj prolaznoj i tako promjenjivoj povijesti čovječanstva. Događaj Kristova rođenja je, kako nam poručuje jedan od suvremenih mislitelja žarište povijesti svijeta, sabirna točka čitave povijesti, kad je Božja vječnost prodrla u naše vrijeme.“

Događaj Kristova rođenja učvršćuje nas u vjeri koja je duboko, natopljena istinom o Bogu i istinom o čovjeku, naglasio je đakovačko-osječki pomoćni biskup i nastavio: „U Betlehemu nam je Bog upravio poziv: Gledajte Bogočovjeka Krista – u njemu je definitivno srušena ograda koja Boga ostavlja u apsolutnom, nama nedostupnom svijetu, a čovjeka prepuštena samome sebi, ranjena grijehom i smrtnošću. U Isusu Kristu Bog nam je dao putokaz i objavio mjeru našeg života. Upravo ćemo iz njegovih usta kasnije čuti odgovore na sva naša pitanja, i to baš na ona životna, trajna, koja uvijek, kroz čitavu povijest, iznova prodiru iz čovjekova srca, kad nam On upravlja sasvim jasnu i konkretnu riječ: Ja sam Put, i Istina i Život.“

Istinski Božić uvijek uključuje i obraćenje, promjenu, zaokret prema Božjim koracima. „Zato će, sigurno, biti potrebno reći i ‘poneko’ jasno i nedvosmisleno „Ne“, koje mnogo puta nije jednostavno, uputio je biskup Ivan te potaknuo: „Reći „Ne“ „jeftinoj vjeri“ – vjeri koja ne dotiče moj stvarni život, nekom „fasadnom kršćanstvu“ – vjeri samo pukih običaja kojima se snaga završava na uljepšavanju pojedinih životnih ili društvenih spomena ili vjeri koja nas samo povlači u prošlost – kao da bi kršćani bili tek neki nostalgičari za prošlim vremenima; reći „Ne“ jeftinoj vjeri, koja nas ne uspijeva motivirati da sigurnost života i nadu gradimo na Božjoj istini o čovjeku i njegovu svijetu; reći „Ne“ vjeri koja nas ne uspijeva motivirati za pravu ljubav – nesebičnu, pomirljivu, solidarnu, …, vjeri koja razara zajedništvo Crkve: „Ne treba mi nedjeljna misa, ne treba mi rast i produbljivanje moje vjere, …“ Reći „Ne“ površnom i djelomičnom shvaćanju života, bez dubine i cjelovitosti njegova smisla, bez vrednota koje uvijek traže dosljednost i žrtvu; idealu samo „zemaljskoga“ čovjeka, utopljenoga u površnu nezainteresiranost za bilo kakvu dublju vrijednost – bez duhovne osjetljivosti, bez interesa za mudrost, znanje i kulturu. Reći „Ne“ jeftinim i plitkim ljudskim stavovima koji nas na kraju krajeva, samo postiđuju, i to na svim područjima života: kad se u ljude i njihove odnose uvuče neiskrenost, nepoštenje, licemjerje, primjećujemo, tada sve postane nesigurno i neuvjerljivo. Tada nestanu vrijednosti, postaje nejasan odgoj djece i mladih, nestaje povjerenja u službe koje vršimo, bilo u društvu, bilo u našim crkvenim zajednicama.“

Prisutne vjernike pozvao je da pronađu svoj mjesto u betlehemskim jaslicama te pokušaju probuditi i osjetiti: „istinski „Božji Božić“ – otkrivajući Božja djela, prepoznajući Njegove stvarne korake za naše spasenje…;  istinski „Božić Crkve“ – navjestiteljice Isusovih djela i njegovih otajstava, zajednice Kristovih učenika kojoj svi pripadamo i u kojoj smo svi pozvani biti „sol zemlje i svjetlo svijeta“, uvijek svjedoci istine i radosti života, i njegovi najhrabriji branitelji, i ponosni nositelji dostojanstva kršćanskoga poziva što smo ga u krštenju primili; istinski „Božić ljudi“ – njihovih potreba i njihove ranjenosti, uvijek, nasljedujući Božje korake, na putu blizine, solidarnosti i ljubavi prema bližnjima, od naših ukućana, prijatelja, susjeda i sugrađanima do svakoga čovjeka, jer je betlehemsko svjetlo obasjalo sve ljude; uključimo se, uvijek iskreno i požrtvovno, i u izgradnju društva što jasnije pravednosti, osjetljive posebno prema onima koji su ‘na rubu’, bespomoćni, nezaštićeni ili osiromašeni.“

Liturgijsko pjevanje animirao je Mješoviti konkatedralni zbor pod vodstvom s. Branke Čutura, uz orguljsku pratnju Dalibora Ratića. Na kraju mise župnik Bernatović čestitao je Božić biskupu Ivanu uime župne zajednice i građana grada Osijeka, a potom je biskup Ćurić uputio svoju božićnu čestitku svim prisutnim svećenicima, ministrantima, članovima zbora, župnim suradnicima, vjernicima konkatedralne župe i grada Osijeka, predstavnicima gradske vlasti, onima koji su misu pratili u izravnom prijenosu na programu Slavonske televizije, a napose bolesnima, sjećajući se na poseban način i osječkog gradonačelnika Ivana Vrkića koji nosi križ bolesti, te svih starijih i nemoćnih, kao i djece koja su po dobi i nedužnosti najbliža djetetu Isusu. M. Kuveždanin