Iz povijesti župe

Župnici u zadnjih 110 godina

Josip Horvat, župnik

Rodio se 25. kolovoza 1848., u Našicama. Zaređen je za svećenika 1870., u Đakovu. Dne. 10. srpnja 1886. imenovan župnikom u osječkom Gornjem gradu i tu je službu obavljao 36 godina, do svoje smrti 9. siječnja 1922. Bio je glavni organizator svih poslova u svezi s gradnjom gornjogradske župne crkve sv. Petra i Pavla. Uz podršku i pomoć biskupa Strossmayera, a pod vodstvo Dragutina Neumana, radio je oko toga da se 1902. u Osijeku pokrene dnevnik "Narodna obrana" i Prva hrvatska dionička tiskara.

 

 

Matija Pavić, župnik

Rođen je u Gorjanima, 3. lipnja 1880. Bogosloviju je studirao u Đakovu, a za svećenika je zaređen 16. srpnja 1903. Umro je u Osijeku 29. rujna 1941., u 62. godini. Pokopan je na osječkom groblju sv. Ane.
Prvo mu je mjesto bilo služba župnog vikara u Đakovu. Zatim je bio duhovnik Zemaljske bolnice u Osijeku, a od1913. u istom je svojstvu u Zemunu. Župnikom župe sv. Petra i Pavla imenovan je 27. veljače 1923. U njegovom vremenu nabavljena su 1924. nova, druga crkvena zvona, 1933. sagrađene su orgulje, a od 1937. počele su pripreme za slikanje crkve.

 

 

Josip Šeper, župnik

Rodio se 4. listopada 1889., u Unterwarthu (Gradišće, Austrija). Zaređen je za svećenika 2. srpnja 1914., u Đakovu. Umro je u Osijeku 16. ožujka 1960.
Župnikom osječke gornjogradske župe sv. Petra i Pavla bio je od 1942. do smrti. U vrijeme svog dugogodišnjeg djelovanja u Osijeku, osim stalne pastoralne, župničke i dekanske službe surađivao je povremeno u gradskom "Hrvatskom listu" i osječkim novinama "Christliche Volkszeitung". Nakon Drugog svjetskog rata, u vrlo teškim političkim i financijskim prilikama, obnavlja crkvu koje je bila znatno stradala od bombardiranja, topovskih hitaca i puškaranja.

 

 

Žabarović Adam, župnik

Rodio se 11. prosinca 1898., u Cerni. Zaređen je za svećenika 1. srpnja 1921., u Đakovu. Umro je 22. listopada 1967., u Osijeku. Pokopan je na osječkom groblju sv. Ane.
Do svog postavljenja u Osijeku službovao je u Semeljcima, Sibinju, Zemunu, Gorjanima, Petrovaradinu i Zemunu. Župnikom osječke gornjogradske župe sv. Petra i Pavla bio je od 1. kolovoza 1961. do 1967. kada je umro. Godine 1954. postaje arhiđakon donjeg Srijema, a 1961. godine apostol protonator.

 

 

Stjepan Bogdanić, župnik

Rodio se 26. lipnja 1931. u Viškovcima. Zaređen je za svećenika 29. lipnja 1954. u đakovačkoj katedrali. Umro je u Osijeku, 5. listopada 1999. godine.
Od 1. veljače 1968. župnikom je u Osijeku, Gornji grad, u župi sv. Petra i Pavla. U vrijeme Domovinskog rata (1991./92.) ustrajao je sa župljanima u gradu i obavljao župničke dužnosti, dok su upravo crkva i župni dom bili stalna meta neprijatelja. Čim su prestali napadi, obnavlja župni dom pogođen sa šest granata i vodi obnovu velikih šteta na crkvi sv. Petra i Pavla.

 

 

Adam Bernatović, župnik

Rodio se 2. 12. 1949. u Štitaru. Zaređen je za svećenika u Đakovu 9. ožujka 1975. godine. Nakon ređenja 1. travnja 1975. preuzima službu kapelana u Bizovcu. Dekretom Biskupskog ordinarijata broj 1711/1999. od 30. 11. 1999. g. dijecezanski biskup đakovački i srijemski mons. Marin Srakić imenovao ga je novim župnikom župe sv. Petra i Pavla u Osijeku, gornji grad. Osim pastoralnog djelovanja nastavio je obnovu ratom oštećene konkatedrale, župnog doma, Pastoralnog centra, kapele sv. Roka i sv. Ane. Bio je član Sinode koja je započela 30. svibnja 1998. Godine 2004. imenovan je dekanom Osječkog zapadnog dekanata, a na molbu nadbiskupa Marina sveti Otac Benedikt XVI. dodijelio mu je 2009. godine monsinjorat.

Svečano liturgijsko zborovanje 12.10.2008.

SVEČANO LITURGIJSKO ZBOROVANJE, nedjelja 12.listopada 2008.
SVEČANO LITURGIJSKO ZBOROVANJE
u konkatedralnoj crkvi sv. Petra i Pavla
Osijek, nedjelja 12. listopada 2008. godine

Već od 9 sati ujutro, mnogi vjernici krenuli su u procesijama predvođeni svojim pastirima u našu konkatedralu kako bi u zajedništvu sa svojim natpastirom slavili svečanu euharistiju. Dan 12. listopada biti će upisan zlatnim slovima u povijest grada Osijeka jer je postao susjedište naše novo osnovane nadbiskupije i metropolije. Mons. dr. Marina Srakića, đakovačko-osječkog nadbiskupa i metropolitu, mons. Antuna Škvorčevića, požeškog biskupa, mons. Đuru Gašparovića, srijemskog biskupa, mons. Maria Roberta Cassaria, apostolskog nuncija u Republici Hrvatskoj, te mons. Đuru Hranića pomoćnog biskupa đakovačko-osječkog dočekali su na ulazu u grad gradonačelnik grada Osijeka gosp. Gordan Matković te župan Osječko-baranjske županije gosp. Krešimir Bubalo. Došavši ispred konkatedralne crkve nadbiskupu su riječi dobrodošlice izrekli rektorica Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku, župan Krešimir Bubalo te gradonačelnik Gordan Matković te uručili prigodne poklone procesionalni križ te biskupski štap.


Gradonačelnik uručujući biskupski štap rekao je nadbiskupu Marinu:
Oče Nadbiskupe!
Kao gradonačelnik grada Osijeka izričem Vam dobrodošlicu u naš grad Osijek, kojeg ste Vi stavili u naslov naše Nadbiskupije i Metropolije kao njezino susjedište. Osijek je četvrti grad po veličini u Hrvatskoj. On je privredno, gospodarsko, kulturno i političko središte ove regije. Vašim uzdignućem, naš grad i na crkvenom planu ima svoje istaknuto mjesto i važnost kao metropola Slavonije. Vi ste i župnu crkvu Sv. Petra i Pavla, koju su osjećani do sada zvali „katedralom“ uzdigli na čast konkatedrale. Poglavarstvo grada Osijeka nakon demokratskih promjena, zaštitnike ove župne crkve, odsada konkatedrale, postavili su i za zaštitnike našega grada. Hvala Vam na ovako velikom daru. Osijek je i do sada bio, a sada je postao još više i Vaš grad. Dobro došli u svoj grad Osijek! Povijesni je ovo dan, za naš grad, za Crkvu grada Osijeka, i sve njezine građane. U ime svih katoličkih vjernika i građana grada Osijeka primite ovaj biskupski štap kao našu zahvalu i trajni spomen na ovaj povijesni događaj.  

Rektorica Sveučilišta prof. dr. sc. h. c. Gordana Kralik istaknula je: 12. listopad 2008. ostat će trajno zapisano svjedočanstvo i veliki povijesni dan, ispunjen dostojanstvom i radošću s posebnom zahvalnošću i poštovanjem prema Svetom Ocu Benediktu XVI., jer svečano proslavljamo uzdignuće našeg grada u nadbiskupsko i metropolitansko susjedište i župnu crkvu Sv. Petra i Pavla na dostojanstvo konkatedrale.

Prije početka svečane liturgije nadbiskup je zajedno sa ostalim velikodostojanstvenicima ušao u sustolnicu te se pomolio. Uz navedene crkvene velikodostojanstvenike slavlje su svojim dolaskom uzveličali: izaslanik beogradskog nadbiskupa mons. Leopold Rochmes, generalni vikar,  mons. Slavomir Miklovš, biskup križevački, mons. Vjekoslav Huzjak, generalni tajnik Hrvatske biskupske konferencije, mons. Josip Bernatović, rektor Bogoslovnog sjemeništa, mons. Pero Aračić, dekan KBF-a u Đakovu, uz brojne svećenike, redovnike i redovnice, bogoslove, svjetovni poglavari i dužnosnici među kojima Vladimir Šeks, potpredsjednik Hrvatskoga sabora, saborski zastupnici, predstavnici kršćanskih crkava u Osijeku, predstavnici osječkoga Sveučilišta «J.J.Strossmayer», kulturnih, znanstvenih i prosvjetnih institucija, Policijske uprave osječko-baranjske.


Svečanom ulaznom procesijom uz litanije svetih zaštitnika započelo je liturgijsko zborovanje. Potom je uslijedilo čitanje bule pape Benedikta XVI. koju je na hrvatskom jeziku pročitao nuncij u RH mons. Mario Roberto Cassari. Nakon pročitane bule uslijedio je blagoslov katedre i postavljanja novog nadbiskupovog grba iznad katedre.


Uslijedio je pozdravni govor domaćeg župnika preč. Adama Bernatovića župnika i dekana.

Preuzvišeni oče nadbiskupe Marine!
Nakon svečane proslave ponovne uspostave Srijemske biskupije te uzdignuća Đakovačko-osječke nadbiskupije i osnivanje Đakovačko-osječke crkvene pokrajine 4. listopada u Đakovu, ponovo se okupila osječka Crkva, da radosno sa svojim nadpastirom proslavi uzdignuće grada Osijeka na stupanj nadbiskupskoga i metropolitanskog susjedišta i uzdignuće ove velebne osječke crkve sv. Petra i Pavla na dostojanstvo konkatedrale – sustolnice.
Vi ste oče nadbiskupe u svojoj Pastirskoj poslanici koju ste nam uputili, rekli da smo u posljednje vrijeme bili sudionici velikih događaja koji su snažno obilježili povijest naše biskupije.
Svi ti događaji imali su odjek i na život crkve grada Osijeka, posebno mirna reintegracija i povratak prognanika u svoje domove i župe, naša biskupijska sinoda i nezaboravni događaj pohoda svetog Oca.
Na život grada Osijeka i njegove okolice utjecale su i mnoge odluke koje ste donijeli, da bi ovaj grad živio intenzivnijim kršćanskim životom:
-    podjela velikog osječkog dekanata na tri manja i to radi boljeg pastoralnog rada i djelovanja te komuniciranja svećenika.
-    Dovođenje nove zajednice redovnika Družbe Duha Svetoga.
-    Imenovanje povjerenika za pastoral mladih.
-    Postavljanje studentskog i bolničkog kapelana.
-    Osnivanje bračnog i obiteljskog savjetovališta.
-    Postavljanje svećenika koji će voditi brigu za pastoral starih i nemoćnih u domu umirovljenika.
-    Gradnja nadbiskupskog vikarijata u Osijeku gdje će se odvijati zajednička pastoralna događanja grada Osijeka i šire.  Tu će biti i Vaše susjedište.
-    Vaša briga da grad Osijek bude pokriven s dovoljno župa.
-    Vaša uska povezanost sa svim redovničkim zajednicama koje žive i djeluju u našem gradu. Nema ni jedne župe u gradu da u njoj ne djeluju ili žive časne sestre raznih redova.
-    Vaša povezanost s ostalim kršćanskim zajednicama grada Osijeka.
-    Vaša česta prisutnost u ovom gradu, osobno ili po pomoćnom biskupu.
Sve je to kulminiralo današnjim slavljem. Grad Osijek ušao je naziv naše nadbiskupije i metropolije. Naša crkva, trajni spomen duha i zavjetne misli biskupa Strossmayera koji se zalagao da svom rodnom gradu podari ovu velebnu crkvu, trajan spomenik i gornjogradskih župnika, posebno graditelja Josipa Horvata i župnika Stjepana Bogdanića koji je bio svjedok njezina razaranja i inicijator njezine obnove, znanih i neznanih župljana i znamenitih osječana, simbol grada Osijeka, upamćeni znak, po kojem je ovaj grad prepoznatljiv, postala je sustolnica, konkatedrala. Vjerujem, svi oni danas dijele našu radost.
Vi ste, oče nadbiskupe Marine, naš prvi nadbiskup i metropolita, ujedno ste i predsjednik HBK. Uz našu zahvalnost za sve što je osječka Crkva dobila, čestitamo i Vama na velikom priznanju i časti.
Dobro došli u Vaš grad Osijek, u vašu sustolnicu, k Vašim pastirima i ovom puku Božjem koji vam je povjeren, i koji se danas s Vama raduje. Živjeli.


Prvo čitanje u liturgiji Riječi pročitala je gospođa Blanka Strahonja dok je pripjevni psalam otpjevao gospodin Damir Baković, a drugo čitanje iz NZ pročitao je Antun Kovačić. Evanđelje je navijestio trajni đakon Ivan Tutiš iz Đakovačko-osječke nadbiskupije. Zatim je uslijedila nadbiskupova homilija.

1.    Bog priređuje gozbu

«Gospodin nad Vojskama spremit će svim narodima na ovoj gori gozbu». Odlomak iz Knjige proroka Izaije veoma je utješan i ohrabrujući! On nam objavljuje da Bog želi spasiti cijelo čovječanstvo i svakog čovjeka i na kraju prirediti obilatu gozbu na gori Horebu. Bog će tada, tj. u mesijanska vremena, otrti suzu sa svakog lica i ukloniti svu sramotu i trpljenje.
I Evanđelje govori o gozbi, ali s drugim naglascima. Ono posvećuje pozornost i na neuljudne uzvanike koji ne prihvaćaju poziv sudjelovati na svadbi. Izaija posebno ističe dar što ga Bog pripravlja za mesijanska vremena pozivajući sve narode zemlje, a evanđeoska prispodoba ističe slobodu i odgovornost uzvanika. Svadba je bila spremna, ali je uzvanici nisu zaslužili. Sramotno su digli ruke na sluge, zlostavljali ih, čak i ubili. Kojeg li nastranog načina uzvraćanja onome koji poziva na gozbu! Ali, kako je tragičan i dramatičan kraj neuljudnih uzvanika: kraljevska vojska pali njihov grad i ubija ubojice!
Bog je sa svoje strane sve učinio, ali čovjek treba slobodno i velikodušno odgovoriti i doći na gozbu i to u svim životnim okolnostima. Kao sveti Pavao treba doživjeti Krista i njegovu ljubav da se može suočiti s poteškoćama života: «sve mogu u Onome koji me krijepi» (2. čitanje). A u nekim trenucima života čini nam se da naš život nije ništa drugo nego plač i beskrajno trpljenje. Tolike su patnje ljudi! Tolika trpljenja cijelih naroda koji grcaju u bijedi, toliki pojedinci zahvaćeni patnjom bolesti, tolike nevolje mladih zarobljenih nasiljem ili spiralom droge i gubitkom smisla; muke tolikih neizlječivih bolesnika; tjeskobe brojnih rastavljenih obitelji. No, Gospodinu nisu strane naše patnje. On sabire naše suze, kao što kaže Psalam: «Ti izbroji dane mog progonstva, sabrao si suze moje u mijehu svom» (Ps 56,9).

2.    Odgovor na Božji poziv i nadahnuće Duha Svetoga.

Prispodoba o uzvanicima na gozbu podsjeća nas na potrebu odgovoriti na Božje pozive. Gospodin kuca na naša vrata nutarnjim poticajima i nadahnućima Duha Svetoga. Mi moramo biti sposobni čuti glas Duha Svetoga, tj. osobe plemenite koje u svakoj prigodi očituju svoju ljubav prema Bogu. To možemo činiti svaki dan, u svagdašnjim zalaganjima u našim obiteljskim i profesionalnim odnosima. «No oni ne htjedoše doći» (Mt 22, 3). Čini se nevjerojatnim to što Isus opisuje u prispodobi, ali je istinito: moguće je odbaciti Božji poziv, moguće je zatvoriti se u oholost i postati zarobljenik osame i nesreće.
Na Božji poziv čovjek odgovara vjerom, ali vjerom koja je svjetlo što obasjava i naše misli i naša djela. Prava vjera je otvorenost prema Bogu koji se objavio, koji nam je u Kristu priopćio bogatstvo svog božanskog života i pozvao nas da na tome bogatstvu sudjelujemo. Takva vjera nije puko prihvaćanje neke nauke, nego i prihvaćanje cijele Kristove osobe. Takvu vjeru imali su prvi kršćani kojima sv. Petar piše u svojoj Poslanici: «da prokušanost naše vjere – dragocjenija od propadljivog zlata, koje se ipak u vatri kuša – stekne hvalu, slavu i čast o Objavljenju Isusa Krista» (1 Pt 1, 8). To je vjera koja ide do krajnjih granica i prihvaća teške zahtjeve kršćanskog života, prema onoj riječi: "Tko ustraje do kraja taj će se spasiti". Imati vjere znači prepustiti se Bogu i onda kad se treba “nadati protiv svake nade”, kao Abraham.

3. Vjera prelazi u služenje

Ta vjera ne ostaje neplodna, beskorisna, ona se očituje u služenju onima koji su u potrebi. Onaj koji očima svoje vjere promatra Božja djela u svijetu, koji se u vjeri otvara prema Bogu, ne može zatvoriti svoje oči prema potrebnima, siromasima. Tako je uvijek bilo u povijesti. Tako se ponašala i prva kršćanska zajednica, kao što svjedoči pisac Djela apostolskih (Dj 2, 42-47). Tako je poučavao sv. Pavao vjernike u Filipima i u drugim zajednicama, kao što smo čuli u današnjem drugom čitanju. To su u naše vrijeme očitovali toliki koji su za vrijeme i poslije Domovinskoga rata pritekli u pomoć, domaći ljudi iz naše sredine ili širom kršćanskog i vjerničkog svijeta.
Crkvi, svijetu, potrebni su mudri i hrabri kršćani, kršćani-vjernici. Crkvi i današnjem svijetu iznimno su potrebni takvi muževi i žene, svih poziva i staleža, svećenici, redovnici, redovnice i vjernici-laici, jer samo osobe takve vjere, takvog kova i takve svetosti bit će sposobni promijeniti ovaj svijet i ponovno mu dati zajedno s mirom ono duhovno i kršćansko usmjerenje prema kojem svaki čovjek u svojoj nutrini teži - a da koji puta toga nije ni svjestan - i koje nam je svima tako potrebno. Na to nas je upozorio i pozvao Sveti Otac u svojoj homiliji prigodom svoga pohoda Osijeku: "On, Bog i Otac, jest Onaj koji sve zove na svetost i poslanje. Živeći iskustvo vazmene novosti, kršćani mogu preoblikovati svijet i graditi civilizaciju istine i ljubavi."
«Pođite na raskršća i koga god nađete pozovite na svadbu» (Mt 22, 9): evanđelista Luka za razliku od Mateja dodaje jednu značajnu pojedinost: na svadbu dođoše sakati, slijepi i hromi. To znači da maleni i jednostavni, razbaštinjeni, siromašni, ponizni često bolje shvaćaju i sa žarom prihvaćaju Božje spasenje: u stvari tko misli da ima sve, upada u opasnost da ne cijeni ni jedan dar, čak ni Božji dar.

4.    Osijek susjedište naše Đakovačko-osječke nadbiskupije

Kad smo prije pet godina pozvali Svetog Oca da posjeti našu biskupiju, odmah smo odlučili da glavna svečanost bude u Osijeku. Ta se odluka pokazala ispravnom, što potvrđuje činjenica 220.000 hodočasnika prisutnih na Euharistijskom slavlju. Vraćajući se sa svoga pohoda, prolazeći kroz Osijek, Sveti Otac je upitao, ima li taj grad neku višu crkvenu strukturu osim župa. Odgovorio sam da nema, čemu su se on i njegov tajnik pomalo čudili. Prolazeći ispred župne crkve sv. Petra i Pavla bio je zadivljen tom veličanstvenom građevinom, u kojoj je kršten njegov prvi suradnik kard. Franjo Šeper. S ovom današnjom svečanošću dajemo odgovor i sluzi Božjemu papi Ivanu Pavlu II. i svima koji se pitaju zašto sjedište biskupije nije u Osijeku.
Jedan od prijedloga koje smo uputili Svetoj Stolici bio je i taj da se biskupiji promijeni ime, tj. da se Đakovačka ili Bosanska biskupija preimenuje u Đakovačko-osječka, a ispusti ime Bosanska.
Taj smo prijedlog potkrijepili jakim argumentima. Naime, naša se biskupija zvala Đakovačka ili Bosanska, ili obratno Bosanska ili Đakovačka, jer je bosanski biskup prije 770 godina premjestio svoje sjedište iz Vrhbosne kraj Sarajeva u Đakovo. Dolaskom Turaka u Bosnu, bosanski biskup izgubio je svaku mogućnost upravljanja onim dijelom biskupije koji se nalazi u Bosni. Zadržan je samo naslov «bosanski» kao potvrda apostolskog nasljeđa.
Kroz povijest se mnogo toga promijenilo. Današnja stvarnost je drugačija, slična nekim slučajevima u svijetu gdje se uz manji biskupijski grad razvio veći. Kod nas se u blizini maloga grada Đakova razvijao grad Osijek, metropola Slavonije. Mi smo još ranije obavijestili Svetu Stolicu da gradu Osijeku treba i u crkvenom pogledu posvetiti veću pozornost. Osijek ima monumentalnu središnju gradsku župnu crkvu koja bi mogla biti konkatedrala. U tom gradu u posljednje vrijeme biskupija ima zgradu u koju će se moći smjestiti uredi sa najraznolikijim pastoralnim sadržajima, potrebnim takvome središtu. Osijek je od Đakova udaljen 35 km, a komunikacije između ta dva grada sve više se poboljšavaju. Osim toga, na svjetovnom planu Osijek je sjedište županije, u njemu djeluje Sveučilište sa oko 19.000 studenata na petnaestak fakulteta.
Grad Osijek - koji je u prvoj polovici 19. stoljeća bio najveći grad u Hrvatskoj, a između dva svjetska rata najveće industrijsko središte u staroj Jugoslaviji - nakon Drugog svjetskog rata bio je zanemaren u odnosu prema drugim gradovima njegova ranga. Nismo tražili biskupiju u Osijeku, jer nismo htjeli obezvrijediti Osijek: da u njemu, metropoli Slavonije, bude tek biskupija, a u Đakovu da bude nadbiskupija.
Osijek, stoga, postaje nadbiskupijskim i metropolitanskim su-sjedištem u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji i u novoj, slavonskoj, crkvenoj pokrajini.  Ova župna crkva Sv. Petra i Pavla postaje konkatedralom. Ovime je i grad Osijek ušao u naslov naše Nadbiskupije, te je odsada i na crkvenome planu istaknuta njegova važnost kao „metropole“ Slavonije i po veličini četvrtoga grada u našoj Domovini.
Koji je to Osijek? To je grad koji ima svoju povijest, koji se u sadašnjici izgrađuje za budućnost. To je ona staro-rimska Mursa, čije ruševine počivaju zatrpane u ovoj našoj slavonskoj zemlji. To je rimska Mursa kraj koje su rimski carevi vodili krvave borbe. To je mjesto kršćanskih mučenika i sjedište biskupa, pravovjernih, ali i žestokih branitelja arijanizma.
Osijek! To je onaj srednjovjekovni grad Esseg sa svojom skelom i mostom. Grad plemića i njihovih podanika. Grad za koji su se borili Osmanlije i kršćani. Grad povlaštenih turskih begova i obespravljene kršćanske raje.
To je sveučilišni grad s brojnim kulturnim i obrazovnim ustanovama, grad mladosti, s desetak gradskih i više prigradskih katoličkih župa, s više lijepih i starih crkava, ali i s bogoslužnim objektima koji i danas svjedoče o, za život veoma teškim, godinama bivšeg represivnog sustava, s četiri muške redovničke zajednice odnosno samostana, i s gotovo desetak ženskih redovničkih zajednica i s još više njihovih samostana i kuća te s gradskim četvrtima koje još uvijek nisu dobile svoje crkvene objekte.
Osijek - to je «grad uz Dravu». Osijek - to je grad s prelijepom ulicom izgrađenoj u secesiji. Osijek - to je grad stradalnik u Domovinskom ratu. To je grad djece i mladeži, đaka i studenata, grad znanstvenika, šetališta, parkova, dravskih obala i kupališta. To je grad vjernika katolika i drugih kršćanskih zajednica. To je grad svećenika, redovnika i redovnica, župa i samostana, tradicionalnih i novih vjerničkih društava. To je grad stanovnika različitih narodnosti. To je grad raznih političkih stranaka, suradnje i razdora, grad sirotinje i bogataša. Grad je to u kojem se osjeća zamah naših sinodskih odluka i smjernica.
Taj je grad našoj Crkvi i narodu podario biskupa Josipa Jurja  Strossamyera i kardinala Franju Šepera.

Što sada? Kada su prije 199 godina tri osječke općine spojene u jedinstven kraljevski grad, htjelo se stvoriti jedno biće. To napose želimo još snažnije ostvariti ovim uzdignućem na stupanj nadbiskupijskog i metropolitanskog susjedišta a župnu crkvu sv. Petra i Pavla na dostojanstvo konkatedrale.
Čestitam građanima grada Osijeka i vjernicima župe sv. Petra i Pavla, ali i cijeloj našoj Nadbiskupiji… Čestitam i zahvaljujem:
Zahvaljujem apostolskom nunciju mons. Mariu Robertu Cassariju za njegovu prisutnost u našim svečanostima. Preuzvišeni, molimo Vas da Svetom Ocu prenesete izraze naše sinovske odanosti i zahvalnosti na njegovoj odluci da na ovim prostorima stvori novu Crkvenu pokrajinu, da u njoj i u našoj Nadbiskupiji vrednuje grad Osijek i da pred njega, vrednujući ga, postavi i nove pastoralne izazove i obveze koje idu u korak sa sveučilišnim, kulturnim i crkvenim središtem te da ovoj središnjoj gradskoj crkvi i službeno potvrdi katedralno dostojanstvo.
Pozdravljam Preuzvišenoga gospodina Antuna Škovorčevića, koji je svojim razmišljanjima te podrškom uvelike pridonio stvaranju slavonske metropolije te većem crkvenom vrednovanju ovoga grada.  
Pozdravljam Preuzvišenog gospodina Slavomira Miklovša, vladiku križevačkoga.
Pozdravljam i prvoga biskupa novoobnovljene Srijemske biskupije mons. Đuru Gašparovića te našeg pomoćnog biskupa đakovačko-osječkog mons. Đuru Hranića.
Pozdravljam i fra Leopolda Rochmesa, izaslanika Beogradskog nadbiskupa i metropolita mons. Stanislava Hočevara; mons. Vjekoslava Huzjaka, generalnoj tajnika HBK; sve svećenike, redovnike i redovnice, bogoslove i redovničke kandidate i kadidatice. Među njima posebno spominjem časne goste s. Germanu Crotti, generalnu poglavaricu Sestara Sakramentinki iz Bergama i fra Josipa Bebića, naddušobrižnika Hrvatske inozemne pastve u Njemačkoj. 
Pozdravljam i sve predstavnike državnih i lokalnih vlasti. Pozdrav upućujem gosp. Vladimiru Šeksu, potpredsjedniku Hrvatskoga sabora i svim prisutnim saborskim zastupnicima iz Osijeka i Slavonije te gosp. Franji Dubroviću, tajniku Komisije za odnose s vjerskim zajednicama.
S poštovanjem pozdravljam gradonačelnika Osijeka gosp. Gordana Matkovića, članove Gradskog poglavarstva i sve predsjednike gradskih četvrti kao i domaćeg župana osječko-baranjskog gosp. Krešimira Bubala i sve prisutne članove Županijske skupštine.
Radost mi je pozdraviti rektoricu našeg Sveučilišta J.J. Strossmayera prof. dr. sc. Gordanu Kralik; sve prisutne prorektore, dekane i profesore sa Sveučilišta, sve predstavnike znanstvenih, kulturnih, društvenih, gospodarskih, zdravstvenih i prosvjetnih ustanova, ravnatelje srednjih i osnovnih škola, predstavnike Hrvatske vojske i policije, sredstava društvenog priopćavanja te drugih vjerskih zajednica. Zahvaljujem i svim članovima Organizacijskog odbora i svim njihovim suradnicima za njihov doprinos pripremi današnjega slavlja, za svečani doček, darove pune simboličkog značenja, za pripravu programa kroz čitav protekli tjedan, ove svečane liturgije, pjevanje te program i primanje koje će uslijediti.  
Dragi vjernici, odrasli, djeco i mladosti te dragi pastiri i članovi ustanova posvećenoga života, "treba Vas Crkva koja je u Slavoniji", Baranji "i Srijemu! Nakon teških vremena rata, što je u stanovnicima ovoga kraja ostavio duboke i još uvijek neizliječene rane, zalaganje za pomirbu, solidarnost i društvenu pravdu zahtijeva hrabrost pojedinaca prožetih vjerom, otvorenih bratskoj ljubavi, osjetljivih na obranu dostojanstva osobe stvorene na sliku Božju. (...) Pozvani ste velikodušno preuzeti na sebe svoj dio odgovornosti za život crkvenih zajednica kojima pripadate", za ovaj grad i ovaj dio drage nam Domovine. "Ne obeshrabrujte se pred složenošću prilikâ!" Neka Vas nadahnjuju te usmjeravaju i naši nedavno proglašeni sinodski zaključci i izjave. "U molitvi tražite ishodište svake apostolske snage. Iz Evanđelja crpite svjetlost, koja će ravnati vašim koracima." Amen.

U sklopu euharistijske službe u pripravi darova i prikaznoj procesiji sudjelovali su vjernici iz raznih župa našega grada. Nakon obreda pričesti uslijedio je pozdrav mons. dr. Antuna Škvorčevića, biskupa požeškog:


Preuzvišeni i dragi nadbiskupe i metropolite Marine!
Čast mi je što svoje slovo, izrečeno u Đakovu prije tjedan dana, mogu nastaviti danas u Osijeku. I ovdje, u crkvi sv. Petra i Pavla, mi – okupljeni članovi Božjeg naroda - zajedno s Vama, apostolskim nuncijem, biskupima, svećenicima, redovnicima i redovnicama uzdižemo svoju hvalu Bogu, svjedočimo radost i iskazujemo duboku zahvalnost nasljedniku sv. Petra, papi Benediktu XVI. za odluku da na Vašu molbu, popraćenu jednodušnom potporom svih hrvatskih biskupa, uspostavi Đakovačko-osječku nadbiskupiju i Metropoliju.

1.  U ovom trenutku ne uspijevam mislima dohvatiti, još manje u riječi sabrati cjelovito značenje združivanja Đakova i Osijeka u novom nazivu mjesne Crkve i Metropolije. No, znam da je tim činom Osijek ubrojen među one europske gradove koji imaju svoju katedralu, i to ovu ljepoticu, crkvu sv. Petra i Pavla, koju je biskup časne uspomene Josip Juraj Strossmayer izgradio za tu svrhu, a ona to do sada nije bila, unatoč tome što su je mnogi tako nazivali. Danas je, naime, u ovu crkvu postavljena učiteljska katedra prvog đakovačko-osječkog nadbiskupa Marina, te se ona više ne zove, nego jest katedrala, znak onog jamstva, kojeg je Isus Krist snagom svoga Duha dao apostolima na čelu s Petrom, kad im je povjerio brigu za čuvanje cjelovitosti objavljenog pologa vjere i njegovo vjerno prenošenje, poslao u svijet naviještati radosnu vijest i obećao: «I evo, ja sam s vama u sve dane - do svršetka svijeta» (Mt 28,20).
Preuzvišeni nadbiskupe Marine! Prvi puta ste se kao član Zbora apostolskih nasljednika uspeli na učiteljsku katedru svoje osječke konkatedrale. U poštovanju i bratskoj odanosti od srca Vam čestitam sa željom da riječ koju ćete s nje naviještati bude uvijek ispunjena i nošena snagom Isusova Duha, da dopre do srdaca osječkih vjernika, te ovaj grad raste i postaje sve veći u Bogu.

2. Srdačno i radosno, iskreno i ponosno čestitam svima vama, poštovani i dragi Osječani, uzdignuće vašega grada na nadbiskupijsko i metropolijsko sjedište! Osijek jest središte hrvatskog istoka, metropola Slavonije, po broju svojih stanovnika, znanstvenih, obrazovnih, kulturnih, gospodarskih i drugih ustanova. Ali u konačnici veličina Osijeka nije u svemu tome, nego u veličini njegovih ljudi, njihova duha, osobnosti, srca. Nadbiskupe Marine! Pomozite učiteljskom riječju s katedre ove katedrale i svojim pastirskim služenjem da sve ono što je do sada izgrađeno u ljudima ovoga grada po vjerničkoj otvorenosti, nastojanjima oko slobode i dostojanstva, izboreno nesebičnošću, žrtvom i krvlju, od davnih vremena do Domovinskog rata, bude još snažnije zahvaćeno Božjom blizinom te Osijek bude duhovno veliki grad.

3. Iz vjere pouzdano znam da će Đakovačko-osječka nadbiskupija nastaviti biti ono što je do sada tijekom nekoliko stoljeća bila Đakovačka ili bosanska i srijemska biskupija: bogo-ljudska stvarnost, poslana služiti otajstvenom, nerazorivom ljudskom trajanju i preobrazbi čovjeka ranjenog zlom i grijehom, uzdignuta darom Božje ljubavi, udijeljenog nam u muci, smrti i slavnoj uskrsnoj pobjedi njegova Sina Isusa Krista. Nadbiskupija će u novom metropolijskom okviru, u zajedništvu sa Srijemskom i Požeškom biskupijom biti nositeljica memorije Božje ljubavi za čovjeka, čuvarica svega onoga što je ta Ljubav otajstveno ostvarila tijekom povijesti u našoj Slavoniji, Baranji i Srijemu. Pored toga želim i molim da nova slavonska Metropolija, po povezanosti i zauzetosti njezinih pastira, u dijalogu sa svima, uzmogne snažnije u evanđeoskom svjetlu promišljati radosti i nade, žalosti i tjeskobe plemenitih ljudi ovih osiromašenih dijelova domovine Hrvata, te pomogne – posebno mladima – razumijevati i izgrađivati svoju sadašnjost i budućnost u skladu s Božjim naumom o čovjeku, braku i obitelji, rađanju i umiranju, radu i imanju. Da po našem zajedničkom služenju lijek Božje milosrdne ljubavi uđe u ranjene savjesti, snaga Isusove uskrsne pobjede obasja grobove svih nedužnih žrtava, a Božja ljubav daruje utjehu mnogim ucviljenim srcima.
Neka Bog istinskog mira i besmrtnih nada bude sa svima nama na našem zajedničkom putu vjere. Pomagao nam moćni zagovor Isusove Majke i zaštita apostolskih prvaka sv. Petra i Pavla!

U ime svećenika grada Osijeka pozdravnu riječ uputio je preč. Ivan Vidaković, župnik župe sv. Mihaela i dekan Istočnog osječkog dekanata te uručio prsni križ (pektoral) kao poklon prvom nadbiskupu naše nove crkvene pokrajine.

Iza toga obitelj Darka i Slavice Zemljak s djecom uručili su u ime župe sv. Petra i Pavla apostola novi kalež kao trajnu uspomenu na ovaj događaj. Zbor djevojaka otpjevao je prigodnu pjesmu te su djevojke uručile svim biskupima prigodne poklone.


Nadbiskup Marin u svojoj završnoj riječi je istaknuo: "Ovo što smo danas doživjeli obvezuje sve nas, počevši od mene kao nadbiskupa, biskupe, pomoćnog biskupa, svećenike, redovnike i redovnice, da ono što smo htjeli uspostavom nove nadbiskupije i metropolije, to doista i ostvarimo. Neka to ne budu samo vanjski plodovi nego plodovi duha u nutrini - da se radi na dobro našega grada Osijeka i naše Nadbiskupije đakovačko-osječke! U svemu tome pratio nas Božji blagoslov što ga sazivamo na sve ljude dobre volje". Nakon završnog blagoslova ispred konkatedrale upriličen je prigodan program Kulturno-umjetničkog društva 1862. u čast ovog velebnog događaja.

Svečana akademija 11.10.2008.

Na samoj akademiji uvodnu riječ uputio nam je naš prvi nadbiskup i metropolita đakovačko-osječki mons. dr. Marin Srakić. On je tom prigodom istaknuo: Mnogi su znali pitati, zašto sjedište Đakovačke i Srijemske biskupije nije u Osijeku nego u Đakovu. Odgovor nam na to pitanje daje povijest, a ona veli da je bosanski biskup 1239. godine, t.j. prije 770 godina dobio u posjed Đakovo i njegovu okolinu te u Bosni područje Soli i Usoru, pa se za vrijeme nereda u Bosni preselio u Đakovu. S obzirom na ustroj Crkve velike su se promjene dogodile na našim prostorima u drugoj polovici XVIII. stoljeća, za vladavine carice Marije Terezije, kada su se u austro-ugarskom kraljevstvu uređivale granice biskupija. Te promjene će Katoličkoj Crkvi u istočnoj Hrvatskoj zacrtati pravac sve do naših dana. Naime, 1773. godine papa Klement XIV. sjedinio je malu i siromašnu Srijemsku biskupiju s malom ali bogatom Bosanskom ili Đakovačkom biskupijom. Budući da su one bile geografski odijeljene, papa Pijo VI. je pripojio 1780. godine novonastaloj biskupiji sedamnaest župa Pečuške biskupije te deset župa Zagrebačke biskupije. Tako je nastala velika Bosanska ili Đakovačka i Srijemska biskupija koja je obuhvaćala područje između Save i Dunava od Zemuna do Broda na Savi.

Ističući povijesni razvoj grada Osijeka i povijesne okolnosti te potrebe vremena, nadbiskup je pojasnio: Veliki događaj u crkvenom životu Osijeka bila je gradnja nove župne crkve u Gornjem gradu. Zahtijevao je to sve veći broj vjernika ove župe, dotrajalost i neuklopljenost postojeće crkve u novonastali ambijent, a napose novi položaj ovog dijela grada i, čini se, posebna želja biskupa Strossmayera, da Osijek dobije reprezentativnu crkvu koja će biti simbol modernog grada i suvremene Crkve. Sagrađena je novcem same župe, doprinosom grada kao patrona, pomoću Zemaljske vlade, darovima pojedinih obitelji i milodarima vjernika. Iako još nije bila dovršena, 20. svibnja 1900. godine nova osječka crkva je posvećena. Bilo je to točno na pedesetu obljetnicu imenovanja Josipa Jurja Strossmayera za đakovačkoga biskupa. «Katedrala» je ubrzo doživjela strahote prvog svjetskog rata i ostala bez zvona kao i ostale crkve. No u poslijeratnom razdoblju, kad Katolička Crkva u Osijeku doživljava svoj procvat, i gornjogradska crkva dobiva svoj planirani izgled. A kao kruna u izgradnji crkve bilo je oslikavanje njezine unutrašnjosti. Izveo je to akademski slikar Mirko Rački. Crkva je tako nakon pedeset godina od početka gradnje dobila svoj puni sjaj.
U sklopu prijedloga koje smo preložili Svetoj Stolici nalazio se i prijedlog da se biskupiji promijeni ime, tj. da se Đakovačka ili Bosanska biskupija preimenuje u Đakovačko-osječka ili latinski Diacovensis-Osijekensis, Dioecesis Đakovo-Osijek, a ispusti ime Bosanska. Taj smo prijedlog potkrijepili sljedećim argumentima: Biskupija je nosila ime Bosanska, jer je đakovački biskup kao apostolski nasljednik bosanskoga biskupa svoje sjedište iz Vrhbosne (srednjovjekovnog mjesta kraj današnjeg Sarajeva) premjestio u Đakovo. Dolaskom Turaka u Bosnu, bosanski biskup izgubio je svaku vezu sa svojom biskupijom, a za Bosnu Sveta Stolica je imenovala «apostolske vikare». Prigodom uspostave redovite hijerarhije u Bosni i Hercegovini nije uspostavljena «Bosanska» nego «Vrhbosanska» nadbiskupija, jer naslov «bosanska» pripada Đakovačkoj biskupiji. No, već 600 godina đakovački biskup nema nikakve stvarne veze s Bosnom, osim titula «bosanski» kao oznake apostolskog nasljeđa. I sam naslov je danas neobičan (arhaičan), jer se biskupije nazivaju po gradovima na ne po rijekama ili pokrajinama kao što je to slučaj naslova «bosanski», naime «Bosna» su pokrajina i rijeka. Kad je Sveti Otac prolazio kroz Osijek upitao je, ima li Osijek kakvu višu crkvenu strukturu osim župa. Odgovorio sam da nema, čemu se njegov tajnik pomalo čudio, a Svetio Otac šutio. Bio je zadivljen veličanstvenom zgradom crkve sv. Petra i Pavla u kojoj je kršten njegov prvi suradnik kard. Franjo Šeper. Današnja stvarnost je drugačija, slična nekim slučajevima u svijetu gdje se uz manji grad razvio veliki, koji je sjedište biskupije, kao što je slučaj Freising und München, Rottenburg-Stuttgart, Estergom-Budapest. Kod nas se u blizini maloga grada Đakova razvijao veliki grad Osijek, metropola Slavonije. Već smo obavijestili Svetu Stolicu da gradu Osijeku treba i u crkvenom pogledu posvetiti veću pozornost. Osijek ima monumentalnu središnju gradsku župnu crkvu, u Osijeku biskupija će imati lijepu zgradu za sadržaje koji su potrebni u takvim slučajevima. Osijek je od Đakova udaljen 35 km, a komunikacije između ta dva grada poboljšat će i auto cesta koja će povezivati ta dva grada. Osim toga, na svjetovnom planu ima Sveučilište sa oko 19.000 studenata na petnaestak fakulteta. Grad Osijek - koji je u prvoj polovici 19. stoljeća bio najveći grad u Hrvatskoj, a između dva svjetska rata najveće industrijsko središte u staroj Jugoslaviji - nakon Drugog svjetskog rata bio je zanemaren u odnosu prema drugim gradovima njegova ranga. Uvijek je bilo nekih isprika, ali najveći razlog tome bila je nemarnost i nebriga njegovih čelnika. Što sada? Kada su tri općine spojene u jedinstven kraljevski grad, htjelo se stvoriti jedno biće. To napose želimo još snažnije ostvariti ovim uzdignućem na stupanj susjedišta a župne crkve na stupanj konkatedrale. Važni su ljudi, važni su vjernici koje predvode svećenici. Čestitam građanima grada Osijeka i vjernicima župe sv. Petra i Pavla, ali i cijeloj našoj nadbiskupiji… Zahvaljujem svima koji su na tom projektu sudjelovali. Od Rima preko Đakova, Zagreba, Požege do Osijeka. Zahvaljujem i svima onima koji su se svojim aktivnim sudjelovanjem i doprinosom uključili u pripravu večerašnjega programa te nam omogućuju da ovaj tako važan trenutak za crkvenu povijest grada Osijeka snažno doživimo i dostojno proslavimo!

Nakon nadbiskupove uvodne riječi slijedila su predavanja. Prvo predavanje pod nazivom Od Biskupije Mursa do konkatedrale u Osijeku  imao je prof. dr. sc. Stjepan Sršan. Profesor Sršan prikazao nam je važnost i značenje grada na Dravi u okviru povijesnih činjenica koje su dovele do proglašenja grada susjedištem nove nadbiskupije i metropolije. U sklopu njegova predavanja sudjelovali su i učenici Isusovačke klasične gimnazije u Osijeku. Između prvog i drugog predavanja nastupilo je Hrvatsko pjevačko društvo 'Lipa pod ravnanjem prof. Valerije Fischbach.

Drugo predavanje pod nazivom Novi značaj Osijeka u Katoličkoj Crkvi i konkatedrale sv. Petra i Pavla u Osijeku u okviru đakovačko-osječke nadbiskupije - imao je prof. dr. sc. Ivica Raguž profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu. Dr. Raguž je teološki i eklezijalno razložio ovu novu stvarnost koja se dogodila proglašenjem Nadbiskupije đakovačko-osječke i u tom kontekstu pojasnio položaj i važnost grada Osijeka u životu naše nove metropolije. Potom je nastupilo Pjevačko društvo sv. Josipa Osijek pod ravnanjem dr. Vladimira Peljhana sa nekoliko skladbi sakralnog karaktera.

Treće predavanje imala je prof. dr. sc. Zlata Živaković-Kerže župljanka konkatedralne župe sv. Petra i Pavla apostola. Njeno predavanje pod nazivom Konkatedralna crkva sv. Petra i Pavla u Osijeku odnosilo se na crkvu kao građevinu i njeno nastajanje, o kojoj je prof. Kerže mnogo govorila i stvarala kroz dugi niz godina. Ona je između ostalog istaknula: Nakon smrti gornjogradskog župnika Franje Knittla 10. srpnja 1886. za gornjogradskog župnika imenovan je Josip Horvat, bivši duhovnik osječkog gornjogradskog sirotišta, koji je počeo oživotvorenje gradnje nove župne crkve. Međutim, slijedilo je petogodišnje zatišje koje je prekinuo biskup Strossmayer, poklonivši 3. lipnja 1891. godine 10.000 forinti. Raspisan je natječaj i odaziv je bio iznenađujući. Biskup Strossmayer odabrao je nacrt arhitekta Franza Langenberga iz Xantena, mjesta nedaleko od njemačkog grada Bonna. Gradnja je počela u proljeće 1894. Pa, iako sve nije krenulo glatko posao je, pod budnim okom župnika Horvata, dobro napredovao; nakon dva mjeseca temelji su izašli iz zemlje. Blagoslov temeljca obavljen je 7. listopada 1894. kojaga je obavio biskup Srossmayer, tada već osamdesetogodišnjak. Ali, iznenada, 21. veljače 1895., u Bonnu je od kapi u 52. godini preminuo graditelj Langenberg pa je događaj sve uznemirio. No, ipak dva mjeseca potom nastavak gradnje povjeren je bečkom graditelju Richardu Jordanu koji je gradnjom crkve upravljao do završetka 1898. Kroz cijelo vrijeme gradnje ključna osoba bio je župnik Josip Horvat koji je 28. kolovoza 1899. zapisao: "Naša crkva spada među najljepše gotičke crkve podignute koncem 19. stoljeća, ona jest i na viekove će ostati najljepša i najsjanija umjetnina u gradu Osijeku, a podjedno i najrječitijim spomenikom za sve one, koji su oko gradnje takove crkve nastojali, dakle eminentnim spomenikom koli današnjem zastupstvu toli današnjem poglavarstvu slobodnog i kraljevskog grada Osijeka." Slijedilo je unutarnje uređenje crkve koje nije teklo prema planu, pa je posveta odgođena za sljedeću godinu. Budući da unutrašnjost crkve nije završena, i u stoljeću koje je slijedilo trajala su nastojanja potonjih župnika da u cijelosti crkva postane simbol grada uz Dravu. Tako su u vrijeme župnika Matije Pavića nabavljena i postavljena nova zvona, 1933. sagrađene su orgulje, a u njegovo vrijeme počelo je i unutrašnje oslikavanje crkve, koju je u teškim ratnim vremenima, uz pomoć akademskog slikara Mirka Račkog, završio župnik Josip Šeper. U vrijeme svog dugogodišnjeg djelovanja, nakon Drugog svjetskog rata, u vrlo teškim političkim i financijskim prilikama, Šeper je obnavljao crkvu koja je znatno stradala od bombardiranja, topovskih hitaca i puškaranja. Do kraja 1956. štete su od bombardiranja uglavnom popravljene. Sve freske je trebalo i retuširati. Međutim, zbog financijskih poteškoća preostali su radovi odgođeni za bolja vremena. Ona su nastupila u vrijeme prečasnog Stjepana Bogdanića. Njegovom brigom obnovljena je sjeverna strana tornja; klesarske radove izveli su majstori s otoka Brača pod vodstvom akademskog kipara Luje Lozice, izvedena je elektrifikacija zvona i sata. U vrijeme Domovinskog rata ustrajao je sa župljanima u gradu i obavljao župničke dužnosti. Tijekom neprijateljskog napada na Osijek, gotovo godinu dana iz dana u dan, župna crkva Sv. Petra i Pavla, simbol Osijeka i okolice, sustavno je razarana. U posljednjem desetljeću 20. stoljeća obnavljano je samo najvažnije kako bi se crkva zaštitila od dodatnog oštećenja. Iako je župnik Bogdanić započeo, a u 21. stoljeću nastavio današnji župnik Adam Bernatović, na obnovi i uređenju predstoje još brojni radovi koji iziskuju golema financijska sredstva. Ona je divna melodija uglazbljena na tekst svih onih koji su ugradili i oživjeli svaki kamen građevine, koja diše njihovim duhom. Ona simbolizira svu prošlost i svu budućnost u znaku ljubavi, jedinstva i pravovjerja koga su od osnutka crkve zastupali nasljednici apostolskog prvaka Sv. Petra.  Izgradnjom, te svečanim uzdignućem župne crkve Sv. Patra i Pavla na dostojanstvo konkatedrale”, grad Osijek dobio je svoju prepoznatljivu duhovnu vertikalu. Ako bismo mogli pozvati se na razmatranje belgijskog medieviste Anrija Pirena o društvima 11. i 12. stoljeća u Europi i onoga što se događalo sredinom 19. stoljeća u SAD morali bismo podsjetiti da je “podizanje velikih gotičkih katedrala nezamislivo bez razvitka gradova i promjena u privrednoj strukturi”. A na razmeđu stoljeća, i 19. u 20. i 20. stoljeća u 21. o kojima je riječ, a u vezi navedenog čina ovog našeg Božjeg doma možemo podjesetiti da je baš Osijek prolazio kroz buran razvoj i kao grad i kao područje privrednih, kulturnih, vjerskih i drugih događanja. No, razmatrati ovu pojavu ove gotičke sakralne građevine s ovim ili s drugim primislima o značenju gotičke ili neogotičke kulture mogu se složiti s poljskim kulturnim povjesničarom i esejistom Herbertom Zbignjevom „da je katedrala zapravo Dom vjernika“.

Nakon predavanja profesorice Kerže nastupili su tamburaši iz Tamburaške škole 'Batorek' koji su nam izveli tri skladbe: J. Njikoš – Slavonska rapsodija, D. Špstaković – Valcer br. 2, iz

Jazz-suite te B. Potočnik - Vukovarska golubica. Potom su uslijedili zajednički nastupi sudionika koji su izveli papinsku himnu Svečan glas od Rossattia te Slavim te, Gospode iz Kantate br. 137 J. S. Bacha. Svečana akademija završila je oduševljenim pljeskom posjetitelja.

Povijest župe

Župna crkva Sv. Petra i Pavla Apostola u Osijeku

Počeci kršćanstva u Mursi (staro ime Osijeka) sežu u 1. stoljeće. Po predaji, tu je kršćanstvo propovijedao učenik svetog Petra i njegov treći nasljednik na papinskoj stolici papa Klement I (91-100). On ovdje utemeljuje biskupsko sjedište. Malo se gradova može dičiti tako drevnom  i časnom tradicijom.
Zatim su, kroz 20 vjekova, mnogi događaji mijenjali lice grada, kršćanstvo satirali ili uskrisivali. Iz dokumenata 14. stoljeća je razvidno, da u gradu (u Tvrđi) postoji crkva i župa. Godine 1525. grad osvajaju Turci. Kršćani su rastjerani ili anonimni. Poslije sloma turske sile 1687. možemo podrobno pratiti rast i razvitak organiziranog crkvenog života u gradu.

Gornjogradska župa nastala je zapadno od Tvrđe. Tu je 1732., na groblju, podignuta prva župna crkva, a od 1735. vode se i matične knjige. U 19. stoljeću crkva je postala malena i neugledna usred novih građevina.

Biskup Strossmayer 1866. daje prvi poticaj za gradnju nove crkve. Grad, patron župe, 1870. utvrđuje način sabiranja novca. Sve je išlo sporo, dok nije imenovan novi župnik Josip Horvat.

Natječaj za nacrte raspisan je 1892. i od pristigle 32 ponude najbolju ocjenu dobio je njemački arhitekt Franz Langenberg.

Gradnja crkve počinje 1894. dijelom na mjestu stare crkve, koja je uklonjena. Na čelu pothvata je arhitekt Langenberg, građevinske radove preuzima Josef Schmalzhofer, a klesarske Eduard Hauser, oba iz Beča.

Iznenada, početkom 1895. umire arhitekt Langenberg, a na njegovo mjesto izabran je arhitekt Richard Jordan. Gradnja se nastavlja i svi građevinsko-klesarski radovi bivaju završeni u roku, 1898. godine. Troškovi gradnje iznosili su 613.308 forinti. Nastavlja se unutrašnje uređenje crkve.
Posvetu nove crkve obavio je biskup Strossmayer 20. svibnja 1900. (koji je upravo navršavao 85 godina života i 50 godina biskupske službe) i njegov pomoćni biskup dr. Anđelko Voršak.

{phocagallery view=category|categoryid=48|limitstart=0|limitcount=0}

Slog crkve je neogotički. Zidana je fasadnom opekom (tri milijuna komada) i kamenom. Tlocrt ima oblik križa, a unutrašnjost je podijeljena na tri lađe. Pobočne lađe su prekinute poprečnom, a srednja završava apsidom, poput starokršćanskih bazilika. Tri gotička portala s istoka vode u crkvu, a četvrti je na sjevernom zidu. Svaki ukrašen reljefom. Strop nose kameni stupovi prividno složeni od više manjih polustupova. Toranj, visok 90 m, podijeljen u četiri galerije, ima četiri velika zvona. Peto, najmanje, je na tornjiću iznad križišta crkve. Na sjevernom i južnom zabatu transepta su po tri kamene skulpture. Glavni oltar u svetištu (dar biskupa Strossmayera) posvećen je patronima crkve i župe, apostolima sv. Petru i Pavlu, između kojih je kip Srca Isusova. Slijede oltari Blažene Djevice Marije i sv. Terezije Avilske. Sva tri je klesao u kamenu Ivan Novotny. Naredna dva oltara: sv. Josipa i sv. Antuna Padovanskog rad su kipara Fellnera iz Leibnitza.


Vitraji. U gotičkoj arhitekturi težine su svedene na stupovlje. Zidovi, koji u tom slučaju nemaju ulogu glavnih nosača, mogu biti otvoreniji. Otuda u gotičkim crkvama mnogi prozori, najčešće oslikani bojanim staklom, vitraji. Dnevno svjetlo koje kroz njih prolazi daje bojama intenzitet i sjaj, a u crkvi stvara prostor odijeljen od vanjskog svijeta, koji u čovjeku potiče nova, vjerniku primjerena raspoloženja.
Crkva ima 33 vitraja s likovnim sadržajem i 7 s koloriranim ornamentima. Svi su rad bečke firme Gold. U svetištu 7 vitraja slikaju život apostola Petra i Pavla, a 5 otajstva slavne krunice. U lađama: po 5 otajstava radosne i žalosne krunice. Zatim 7 vitraja prikazuje svetačke likove, a 4 prizore Isusovog života.

Gotičke crkve redovito nisu oslikane. U osječkoj crkvi je to ipak učinjeno. Slike je radio Mirko Rački: svod u tehnici kazeina, a zidne plohe a la fresco. Taj veliki posao trajao je 4 godine (1938-1942). Ikonografski program dao je kanonik dr. Ivan Rogić i župnik Matija Pavić.

Slikar je imao zadatak, da slike budu u skladu s arhitekturom, te da pojačaju arhitektonski dojam ponutrice. Upravo radi toga je na okomitim plohama slike radio plošno, isključivši perspektivu, a plastičnost figura sveo na najmanju mjeru. Slikanje stropa bio je još teži problem, jer su površine veoma izlomljene. Slikar je odlučio da likovi lebde želeći postići iluziju neograničenog prostora. Ukupno je oslikao 1150 m2. Boje slika su svjetle i hladne, «da stakleni prozori crkve sa svojim jakim bojama ne ubiju slike», govorio bi Rački. Slike i danas svojim hladnim tonom daju stanovito dostojanstvo prostoru. Freske iznad lukova donose poglavito novozavjetne motive (život Isusov), nekoliko pojedinačnih svetaca (David, Cecilija), a uz likove Petra i Pavla, koji sjede na prijestoljima, stavljeni su hrvatski sveci Nikola Tavelić i Marko Križevčanin, odnosno slavenski apostoli Ćiril i Metod. Slike na stropu sadrže nekoliko tema: nad orguljama starozavjetni motivi; u drugom i trećem četvrtastom polju odabrani svetački likovi ilustriraju sadržaj osam Kristovih blaženstava. Na cijelom području poprečne lađe su motivi Posljednjeg suda. Na polju svetišta uprizoreno je otajstvo Euharistije. Orgulje je 1933. gradio Hans Mauracher iz Salzburga. Obuhvaćaju 59 registra, tri manuala sa po 58 tipki i pedal sa 30 tipki. Sistem prijenosa je elektropneumatski. Godine 1978. su temeljito obnovljene i imaju elektronski upravljački mehanizam.

Tijekom agresorskih napada na Osijek 1991. i 1992., gotovo godinu dana iz dana u dan Župna crkva sv. Petra i Pavla, simbol katoličkog puka Osijeka i okolice, sustavno je razaran. Već prvi projektili upućeni na grad pogađaju upravo tu crkvu. Ukupan broj izravnih pogodaka je preko stotinu.

I pored svega, ovo je svetište tijekom ratnih strahota bilo mjestom hodočašća vjernika i blagovanje Euharistije. Služba Božja ponekad se nije prekidala niti za vrijeme objave zračne ili opće opasnosti.
U tijeku su dugoročni radovi na obnovi ove crkve. Nadamo se da će u skorom vremenu ona zasjati svojim punim sjajem.

Adresa i radno vrijeme

Župni ured Sv. Petra i Pavla Apostola, Osijek
Pavla Pejačevića 1
31000 OSIJEK

T:(031) 310-020
F:(031) 310-022
M:zupa@svpetaripavao.hr
W:www.svpetaripavao.hr

Radnim danom: 8-12 sati i 15-18 sati
Subotom: samo 8-12 sati

Kroz srpanj i kolovoz: 16-18 sati; subotom: 11-12 sati

Statistika posjeta

Danas83
Jučer116
Ovaj mjesec2160
Ukupno4856993

Trenutno online

2
posjetitelja

Srijeda, 17 Srpanj 2019