Na samoj akademiji uvodnu riječ uputio nam je naš prvi nadbiskup i metropolita đakovačko-osječki mons. dr. Marin Srakić. On je tom prigodom istaknuo: Mnogi su znali pitati, zašto sjedište Đakovačke i Srijemske biskupije nije u Osijeku nego u Đakovu. Odgovor nam na to pitanje daje povijest, a ona veli da je bosanski biskup 1239. godine, t.j. prije 770 godina dobio u posjed Đakovo i njegovu okolinu te u Bosni područje Soli i Usoru, pa se za vrijeme nereda u Bosni preselio u Đakovu. S obzirom na ustroj Crkve velike su se promjene dogodile na našim prostorima u drugoj polovici XVIII. stoljeća, za vladavine carice Marije Terezije, kada su se u austro-ugarskom kraljevstvu uređivale granice biskupija. Te promjene će Katoličkoj Crkvi u istočnoj Hrvatskoj zacrtati pravac sve do naših dana. Naime, 1773. godine papa Klement XIV. sjedinio je malu i siromašnu Srijemsku biskupiju s malom ali bogatom Bosanskom ili Đakovačkom biskupijom. Budući da su one bile geografski odijeljene, papa Pijo VI. je pripojio 1780. godine novonastaloj biskupiji sedamnaest župa Pečuške biskupije te deset župa Zagrebačke biskupije. Tako je nastala velika Bosanska ili Đakovačka i Srijemska biskupija koja je obuhvaćala područje između Save i Dunava od Zemuna do Broda na Savi.
Ističući povijesni razvoj grada Osijeka i povijesne okolnosti te potrebe vremena, nadbiskup je pojasnio: Veliki događaj u crkvenom životu Osijeka bila je gradnja nove župne crkve u Gornjem gradu. Zahtijevao je to sve veći broj vjernika ove župe, dotrajalost i neuklopljenost postojeće crkve u novonastali ambijent, a napose novi položaj ovog dijela grada i, čini se, posebna želja biskupa Strossmayera, da Osijek dobije reprezentativnu crkvu koja će biti simbol modernog grada i suvremene Crkve. Sagrađena je novcem same župe, doprinosom grada kao patrona, pomoću Zemaljske vlade, darovima pojedinih obitelji i milodarima vjernika. Iako još nije bila dovršena, 20. svibnja 1900. godine nova osječka crkva je posvećena. Bilo je to točno na pedesetu obljetnicu imenovanja Josipa Jurja Strossmayera za đakovačkoga biskupa. «Katedrala» je ubrzo doživjela strahote prvog svjetskog rata i ostala bez zvona kao i ostale crkve. No u poslijeratnom razdoblju, kad Katolička Crkva u Osijeku doživljava svoj procvat, i gornjogradska crkva dobiva svoj planirani izgled. A kao kruna u izgradnji crkve bilo je oslikavanje njezine unutrašnjosti. Izveo je to akademski slikar Mirko Rački. Crkva je tako nakon pedeset godina od početka gradnje dobila svoj puni sjaj.
U sklopu prijedloga koje smo preložili Svetoj Stolici nalazio se i prijedlog da se biskupiji promijeni ime, tj. da se Đakovačka ili Bosanska biskupija preimenuje u Đakovačko-osječka ili latinski Diacovensis-Osijekensis, Dioecesis Đakovo-Osijek, a ispusti ime Bosanska. Taj smo prijedlog potkrijepili sljedećim argumentima: Biskupija je nosila ime Bosanska, jer je đakovački biskup kao apostolski nasljednik bosanskoga biskupa svoje sjedište iz Vrhbosne (srednjovjekovnog mjesta kraj današnjeg Sarajeva) premjestio u Đakovo. Dolaskom Turaka u Bosnu, bosanski biskup izgubio je svaku vezu sa svojom biskupijom, a za Bosnu Sveta Stolica je imenovala «apostolske vikare». Prigodom uspostave redovite hijerarhije u Bosni i Hercegovini nije uspostavljena «Bosanska» nego «Vrhbosanska» nadbiskupija, jer naslov «bosanska» pripada Đakovačkoj biskupiji. No, već 600 godina đakovački biskup nema nikakve stvarne veze s Bosnom, osim titula «bosanski» kao oznake apostolskog nasljeđa. I sam naslov je danas neobičan (arhaičan), jer se biskupije nazivaju po gradovima na ne po rijekama ili pokrajinama kao što je to slučaj naslova «bosanski», naime «Bosna» su pokrajina i rijeka. Kad je Sveti Otac prolazio kroz Osijek upitao je, ima li Osijek kakvu višu crkvenu strukturu osim župa. Odgovorio sam da nema, čemu se njegov tajnik pomalo čudio, a Svetio Otac šutio. Bio je zadivljen veličanstvenom zgradom crkve sv. Petra i Pavla u kojoj je kršten njegov prvi suradnik kard. Franjo Šeper. Današnja stvarnost je drugačija, slična nekim slučajevima u svijetu gdje se uz manji grad razvio veliki, koji je sjedište biskupije, kao što je slučaj Freising und München, Rottenburg-Stuttgart, Estergom-Budapest. Kod nas se u blizini maloga grada Đakova razvijao veliki grad Osijek, metropola Slavonije. Već smo obavijestili Svetu Stolicu da gradu Osijeku treba i u crkvenom pogledu posvetiti veću pozornost. Osijek ima monumentalnu središnju gradsku župnu crkvu, u Osijeku biskupija će imati lijepu zgradu za sadržaje koji su potrebni u takvim slučajevima. Osijek je od Đakova udaljen 35 km, a komunikacije između ta dva grada poboljšat će i auto cesta koja će povezivati ta dva grada. Osim toga, na svjetovnom planu ima Sveučilište sa oko 19.000 studenata na petnaestak fakulteta. Grad Osijek - koji je u prvoj polovici 19. stoljeća bio najveći grad u Hrvatskoj, a između dva svjetska rata najveće industrijsko središte u staroj Jugoslaviji - nakon Drugog svjetskog rata bio je zanemaren u odnosu prema drugim gradovima njegova ranga. Uvijek je bilo nekih isprika, ali najveći razlog tome bila je nemarnost i nebriga njegovih čelnika. Što sada? Kada su tri općine spojene u jedinstven kraljevski grad, htjelo se stvoriti jedno biće. To napose želimo još snažnije ostvariti ovim uzdignućem na stupanj susjedišta a župne crkve na stupanj konkatedrale. Važni su ljudi, važni su vjernici koje predvode svećenici. Čestitam građanima grada Osijeka i vjernicima župe sv. Petra i Pavla, ali i cijeloj našoj nadbiskupiji… Zahvaljujem svima koji su na tom projektu sudjelovali. Od Rima preko Đakova, Zagreba, Požege do Osijeka. Zahvaljujem i svima onima koji su se svojim aktivnim sudjelovanjem i doprinosom uključili u pripravu večerašnjega programa te nam omogućuju da ovaj tako važan trenutak za crkvenu povijest grada Osijeka snažno doživimo i dostojno proslavimo!
.JPG)
Nakon nadbiskupove uvodne riječi slijedila su predavanja. Prvo predavanje pod nazivom Od Biskupije Mursa do konkatedrale u Osijeku imao je prof. dr. sc. Stjepan Sršan. Profesor Sršan prikazao nam je važnost i značenje grada na Dravi u okviru povijesnih činjenica koje su dovele do proglašenja grada susjedištem nove nadbiskupije i metropolije. U sklopu njegova predavanja sudjelovali su i učenici Isusovačke klasične gimnazije u Osijeku. Između prvog i drugog predavanja nastupilo je Hrvatsko pjevačko društvo 'Lipa pod ravnanjem prof. Valerije Fischbach.
Drugo predavanje pod nazivom Novi značaj Osijeka u Katoličkoj Crkvi i konkatedrale sv. Petra i Pavla u Osijeku u okviru đakovačko-osječke nadbiskupije - imao je prof. dr. sc. Ivica Raguž profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu. Dr. Raguž je teološki i eklezijalno razložio ovu novu stvarnost koja se dogodila proglašenjem Nadbiskupije đakovačko-osječke i u tom kontekstu pojasnio položaj i važnost grada Osijeka u životu naše nove metropolije. Potom je nastupilo Pjevačko društvo sv. Josipa Osijek pod ravnanjem dr. Vladimira Peljhana sa nekoliko skladbi sakralnog karaktera.
.JPG)
Treće predavanje imala je prof. dr. sc. Zlata Živaković-Kerže župljanka konkatedralne župe sv. Petra i Pavla apostola. Njeno predavanje pod nazivom Konkatedralna crkva sv. Petra i Pavla u Osijeku odnosilo se na crkvu kao građevinu i njeno nastajanje, o kojoj je prof. Kerže mnogo govorila i stvarala kroz dugi niz godina. Ona je između ostalog istaknula: Nakon smrti gornjogradskog župnika Franje Knittla 10. srpnja 1886. za gornjogradskog župnika imenovan je Josip Horvat, bivši duhovnik osječkog gornjogradskog sirotišta, koji je počeo oživotvorenje gradnje nove župne crkve. Međutim, slijedilo je petogodišnje zatišje koje je prekinuo biskup Strossmayer, poklonivši 3. lipnja 1891. godine 10.000 forinti. Raspisan je natječaj i odaziv je bio iznenađujući. Biskup Strossmayer odabrao je nacrt arhitekta Franza Langenberga iz Xantena, mjesta nedaleko od njemačkog grada Bonna. Gradnja je počela u proljeće 1894. Pa, iako sve nije krenulo glatko posao je, pod budnim okom župnika Horvata, dobro napredovao; nakon dva mjeseca temelji su izašli iz zemlje. Blagoslov temeljca obavljen je 7. listopada 1894. kojaga je obavio biskup Srossmayer, tada već osamdesetogodišnjak. Ali, iznenada, 21. veljače 1895., u Bonnu je od kapi u 52. godini preminuo graditelj Langenberg pa je događaj sve uznemirio. No, ipak dva mjeseca potom nastavak gradnje povjeren je bečkom graditelju Richardu Jordanu koji je gradnjom crkve upravljao do završetka 1898. Kroz cijelo vrijeme gradnje ključna osoba bio je župnik Josip Horvat koji je 28. kolovoza 1899. zapisao: "Naša crkva spada među najljepše gotičke crkve podignute koncem 19. stoljeća, ona jest i na viekove će ostati najljepša i najsjanija umjetnina u gradu Osijeku, a podjedno i najrječitijim spomenikom za sve one, koji su oko gradnje takove crkve nastojali, dakle eminentnim spomenikom koli današnjem zastupstvu toli današnjem poglavarstvu slobodnog i kraljevskog grada Osijeka." Slijedilo je unutarnje uređenje crkve koje nije teklo prema planu, pa je posveta odgođena za sljedeću godinu. Budući da unutrašnjost crkve nije završena, i u stoljeću koje je slijedilo trajala su nastojanja potonjih župnika da u cijelosti crkva postane simbol grada uz Dravu. Tako su u vrijeme župnika Matije Pavića nabavljena i postavljena nova zvona, 1933. sagrađene su orgulje, a u njegovo vrijeme počelo je i unutrašnje oslikavanje crkve, koju je u teškim ratnim vremenima, uz pomoć akademskog slikara Mirka Račkog, završio župnik Josip Šeper. U vrijeme svog dugogodišnjeg djelovanja, nakon Drugog svjetskog rata, u vrlo teškim političkim i financijskim prilikama, Šeper je obnavljao crkvu koja je znatno stradala od bombardiranja, topovskih hitaca i puškaranja. Do kraja 1956. štete su od bombardiranja uglavnom popravljene. Sve freske je trebalo i retuširati. Međutim, zbog financijskih poteškoća preostali su radovi odgođeni za bolja vremena. Ona su nastupila u vrijeme prečasnog Stjepana Bogdanića. Njegovom brigom obnovljena je sjeverna strana tornja; klesarske radove izveli su majstori s otoka Brača pod vodstvom akademskog kipara Luje Lozice, izvedena je elektrifikacija zvona i sata. U vrijeme Domovinskog rata ustrajao je sa župljanima u gradu i obavljao župničke dužnosti. Tijekom neprijateljskog napada na Osijek, gotovo godinu dana iz dana u dan, župna crkva Sv. Petra i Pavla, simbol Osijeka i okolice, sustavno je razarana. U posljednjem desetljeću 20. stoljeća obnavljano je samo najvažnije kako bi se crkva zaštitila od dodatnog oštećenja. Iako je župnik Bogdanić započeo, a u 21. stoljeću nastavio današnji župnik Adam Bernatović, na obnovi i uređenju predstoje još brojni radovi koji iziskuju golema financijska sredstva. Ona je divna melodija uglazbljena na tekst svih onih koji su ugradili i oživjeli svaki kamen građevine, koja diše njihovim duhom. Ona simbolizira svu prošlost i svu budućnost u znaku ljubavi, jedinstva i pravovjerja koga su od osnutka crkve zastupali nasljednici apostolskog prvaka Sv. Petra. Izgradnjom, te svečanim uzdignućem župne crkve Sv. Patra i Pavla na dostojanstvo konkatedrale”, grad Osijek dobio je svoju prepoznatljivu duhovnu vertikalu. Ako bismo mogli pozvati se na razmatranje belgijskog medieviste Anrija Pirena o društvima 11. i 12. stoljeća u Europi i onoga što se događalo sredinom 19. stoljeća u SAD morali bismo podsjetiti da je “podizanje velikih gotičkih katedrala nezamislivo bez razvitka gradova i promjena u privrednoj strukturi”. A na razmeđu stoljeća, i 19. u 20. i 20. stoljeća u 21. o kojima je riječ, a u vezi navedenog čina ovog našeg Božjeg doma možemo podjesetiti da je baš Osijek prolazio kroz buran razvoj i kao grad i kao područje privrednih, kulturnih, vjerskih i drugih događanja. No, razmatrati ovu pojavu ove gotičke sakralne građevine s ovim ili s drugim primislima o značenju gotičke ili neogotičke kulture mogu se složiti s poljskim kulturnim povjesničarom i esejistom Herbertom Zbignjevom „da je katedrala zapravo Dom vjernika“.
.JPG)
Nakon predavanja profesorice Kerže nastupili su tamburaši iz Tamburaške škole 'Batorek' koji su nam izveli tri skladbe: J. Njikoš – Slavonska rapsodija, D. Špstaković – Valcer br. 2, iz
Jazz-suite te B. Potočnik - Vukovarska golubica. Potom su uslijedili zajednički nastupi sudionika koji su izveli papinsku himnu Svečan glas od Rossattia te Slavim te, Gospode iz Kantate br. 137 J. S. Bacha. Svečana akademija završila je oduševljenim pljeskom posjetitelja.